Trump od mornarice traži da uradi nemoguće, odbrana tankera u Hormuzu je kao igrica 'Potapanje brodova'

• Najava američkog predsjednika Donalda Trumpa da će američka mornarica odblokirati Hormuški moreuz i osigurati tankerski saobraćaj i izvoz nafte iz regije, predstavlja zadatak koji će teško provesti i najjača mornarica na svijetu.

SVIJET, 17. marta - Kad su sredinom 1987. godine u iračko-iranskom ratu obje strane započele "tankerski rat" napadajući brodove koji izvoze iransku i iračku naftu, Amerikanci su pokrenuli operaciju "Earnest Will".

U navedenoj operaciji američka mornarica dobija zadatak zaštititi izvoz kuvajtske nafte iz Perzijskog zaljeva u kojem obje strane vode aktivna borbena dejstva na moru, kopnu i zraku.

Upravo ova operacija jedino je i najvažnije iskustvo za ono što Trump traži i očekuje od Pete flote i Centralne komande američke vojske (CENTCOM), a to je ući u Perzijski zaljev koji pokrivaju iranski dronovi i rakete i osigurati transport tankera.

Izazov Carterove doktrine i iskustvo osamdesetih

Uporno insistiranje Donalda Trumpa na pomorskoj deblokadi Perzijskog zaljeva i uništenje iranske mornarice kao i protubrodskih raketa nije nešto što je autentičan imperativ samo ove administracije i samo ovog rata.

Nakon što su Sovjeti upali u Afganistan 1979. godine i nakon revolucije u Iranu, Sjedinjene Američke Države su uvozile 55 posto nafte za domaće tržište. Nafta je uvožena iz zemalja zaljeva, a zbog tektonskih promjena u regiji Amerikanci su tražili strateški okvir da uvoz nafte iz Perzijskog zaljeva osiguraju tako da nikad više ne bude doveden u pitanje.

U januaru 1980. godine američki predsjednik Jimmy Carter usvaja i objavljuje dokument koji će kasnije biti poznat kao Carterova doktrina, čije je temeljno strateško opredijeljenje: "SAD vojno braniti pristup nafti iz Perzijskog zaljeva i sigurnost prolaza kroz Hormuz, jer su oni ključni za globalnu ekonomiju".

Kao direktna posljedica Carterove doktrine 1980. godine formira se posebna komanda za regiju Perzijskog zaljeva, koja je tada nazvana Rapid Deployment Joint Task Force, odnosno danas poznatija kao Centralna komanda američke vojske (CENTCOM).

 Amerikanci su Carterovu doktrinu prvi put operacionalizirali tokom "tankerskog rata" Irana i Iraka prilikom čega su uočeni svi izazovi očuvanja pomorskog puta kroz uski Hormuški moreuz i plitki Perzijski zaljev.

Uski pomorski koridor kroz Perzijski zaljev, koji je značajno uži od očekivanog, brzo je miniran od snaga iranske mornarice dok su iz zraka vrebali irački avioni sa protubrodskim raketama Exocet. A onda se dogodilo ono od čega i danas strahuju američki admirali, dvije protubrodske rakete Exocet u maju 1987. godine teško pogađaju američku raketnu fregatu USS Stark.

Nakon pogotka fregate USS Stark Amerikanci dopremaju snažnije pomorske snage čija snaga narasta na više od 30 brodova. U tom periodu kuvajtski tankere koji mijenjaju zastave prati američke raketne fregate sve do aprila 1988. godine kada iranska pomorska mina eksplodira ispod raketne fregate USS Samuel B. Roberts tokom pratnje konvoja, praveći rupu od pet metara.

Američka reakcija je bila pokretanje operacije "Praying Mantis" tokom koje je uništeno nekoliko iranskih bušotina nafte, vojnih brodova i položaja jedinica sa krstarećim raketama. U odnosu na osamdesete i onaj Iran, pa i onu američku mornaricu, sadašnje postavke su bitno drugačije, ali osnovna postavka je ista - Hormuz je lakše kontinuirano blokirati nego li odblokirati.

Pobjeda na moru bez mornarice

Američko forsiranje informacija o potapanju iranskih vojnih brodova upadljivo je od početka operacije "Epic fury". Široko postavljena procjena je da je između 30 i 40 površinskih plovila i podmornice iranske ratne mornarice. Svakoj državi koja izvozi neki energent i ima svoju trgovačku flotu neophodna je i vojna flota koja će biti sposobna zaštititi plovne puteve i koridore.

Međutim, Iran itekako može i bez mornarice, a američko forsiranje informacija o broju potopljenih brodova proizilazi iz talasokratske orijentacije američke vojne sile kojoj je mornarica najsnažniji adut. S druge strane, u 21. stoljeću imamo aktivan sukob u kojem ukrajinska ratna mornarica bez brodova pobjeđuje treću najveću mornaricu na svijetu.

A pobjeđuje je asimetričnim modelom pomorske borbe na koji se oslanja i Iran, kojem u odnosu na Ukrajince svi faktori idu u prilog. Plitkost Perzijskog zaljeva s dubinom od 60 metara na najdubljem dijelu koji predstavlja uski pomorski koridor, kanališe pomorski saobraćaj i olakšava napade na tankere.

U tako plitkom zaljevu pomorske mine kojih iranska mornarica ima preko 5.000 (prema procjenama iz otvorenih izvora), predstavljaju prijetnju čije su Amerikanci od slučaja iz 1988. godine svjesniji od bilo koga. S tim u vezi mijenjanje zastava na tankerima i promjena odredišta može predstavljati samo ograničenu mogućnost za prolaz Hormuza.

Uprkos američkom bombardovanju položaja iranske vojske i Korpusa islamske revolucionarne garde, odakle se lansiraju protubrodske rakete i dronovi, iranski efektivi i dalje nisu uništeni.

Dodatan izazov predstavlja i opasnost da se desi jedan drugi incident iz 1988. godine kada je američka raketna krstarica USS Vincennes greškom zamijenila putnički avion Iran Air Flight 655 za vojni i srušila ga prilikom čega je poginulo 290 ljudi, uključujući 66 djece.

Svega navedenog svjesni su admirali evropskih mornarica, koji odbijaju učešće u novoj etapi američkog napada na Iran. Ulog je prevelik, a dobit je izuzev izlazne strategije iz rata, ipak minimalna. S druge strane, ukoliko evropske mornarice i mogu odbiti Trumpa, pomorske snage Pete flote američke mornarice nemaju tu priliku.