- 17.11.2025.
- Safet Hodžić
Tragedija koja je potresla Sanski Most: Pravda na papiru, rana u zajednici ostaje
- Prošla godina ostala je duboko urezana u sjećanja građana Sanskog Mosta zbog trostrukog ubistva koje je počinio Mehemed Vukalić.
SANSKI MOST, 17. novembra - Nemili događaj duboko je potresao javnost, posebno uposlenike škole, i otvorio pitanja na koja kao društvo moramo dati odgovor, poput sigurnosti djece, kolektiva i građana uopće.
21.august 2024. godine, Sanski Most. Ništa nije slutilo na tragediju koja će se desiti, posebno ne u obrazovnoj ustanovi. Mehemed Vukalić razmišljao je drugačije – imao je jasan cilj i namjeru. Građani su bili u šoku, pogotovo radne kolege ubijenih, koji su isticali da je bio nezadovoljan poslom pomoćnog radnika, zbog čega je odbijao izvršavati određene zadatke.
Događaj je duboko potresao Sanjane jer su svi ubijeni bili ugledni građani i omiljeni profesori. Javnost je tražila odgovore na mnoga pitanja, uključujući i motiv ovog stravičnog zločina.
Tokom suđenja, koje je počelo početkom januara ove godine, Vukalić je u više navrata izražavao kajanje. Međutim, istovremeno je tvrdio da je, kako je naveo, bio „maltretiran“ na radnom mjestu. Iako je bio angažovan kao domar, isticao je da su mu davane dodatne obaveze higijeničara, što je doživljavao kao omalovažavanje i pritisak. Iako je odbrana pokušavala takve navode prikazati kao okolnosti koje su utjecale na njegovo psihičko stanje, Sud je jasno zaključio da ništa od toga ne može opravdati niti umanjiti težinu počinjenog djela. Porodice žrtava iznova su proživljavale bol kroz svako svjedočenje i svaki detalj zločina.
Nakon trostrukog ubistva uvedene su pojačane sigurnosne mjere u obrazovne ustanove. Ipak, nameće se pitanje jesu li one dovoljne, jer smo svjedoci da se ovakva i slična krivična djela redovno dešavaju – i ne samo u školama.
Izrečena kazna od 42 godine zatvora, jedna od najstrožih u našem zakonodavstvu, za mnoge je tek formalni dio završetka procesa. Pravda je zadovoljena na papiru, ali rana u zajednici ostaje trajna, posebno u školskom kolektivu koji se još uvijek oporavlja od šoka.
Ovaj slučaj otvara brojna pitanja na koja kao društvo moramo dati odgovor: Kako prepoznati ljude koji nose opasnost u sebi? Kako zaštititi radne kolektive, posebno škole, mjesta koja bi trebala biti simbol sigurnosti? Sjećanje na ubijene ostaje trajni podsjetnik da nijedna frustracija, nijedno nezadovoljstvo i nijedna lična ambicija ne smiju prerasti u nasilje koje ruši živote i zajednicu.

