TEMA SEDMICE: Sjećanje na Prijedor

• Trideset i četiri godine nakon tragičnog ljeta 1992. godine, Memorijalni centar Kamičani u Kozarcu ponovo će biti mjesto ispraćaja za posmrtne ostatke pet žrtava zločina...

BIHAĆ, 19. jula - U priči koja slijedi, donosimo potresnu hronologiju ubistava, osvrt na odluke Haškog tribunala, te podsjetnik na stotine onih koji se još uvijek vode kao nestali. Prijedor je lokalna zajednica sa najvećim brojem pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca na svijetu i mjesto gdje je do temelja srušen mit o komšijskom životu. Tokom agresije, na području općine Prijedor ubijeno je i nestalo ukupno 3.176 civila nesrpske nacionalnosti, među kojima 102 djece.

Nasilnim preuzimanjem vlasti  u Prijedoru 30. aprila 1992. godine od strane  SDS-a  i srpskih paravojnih formacija otvorene  su kapije nezapamćenog pakla. Krenula je jedna od najkrvavijih kampanja etničkog čišćenja  u BiH.  U sumraku koji je uslijedio, prijedorski Bošnjaci i Hrvati preko noći su postali mete, njihove kuće pretvorene  u zgarišta, dok su oni sami svakodnevno odvođeni u tišini, mučeni i hladnokrvno ubijani.

Krvavi vrhunac prijedorske golgote počeo je 20 jula. Brutalnim napadom na sela lijeve obale Sane, srpske snage su za samo nekoliko dana likvidirale oko hiljadu i pet stotina civila. Bio je to uvod  i u masovnu deportaciju više od 32. 000 ljudi u sistemsku mrežu logora smrti, odakle preživjeli i danas donose svjedočanstva o nezapamćenoj torturi.

Više od 95 posto ovih zločina počinili su prijedorski Srbi, nekadašnje radne kolege, kumovi i komšije.

Kroz zloglasne logore smrti u prijedorskom kraju , Omarsku, Keraterm i Trnopolje  prošle su desetine hiljada ljudi, a u njima je ubijeno više od 1.000 civila. Iako je Haški sud ovo sistemsko istrebljenje pravno definisao kao zločin protiv čovječnosti, a ne genocid, surova stvarnost na terenu imala je sve odlike potpunog uništenja jedne zajednice.

U Prijedoru je tokom agresije ubijeno više od 3000 civila, među kojima 102 djece koja  još nemaju obilježje. Do danas su posmrtni ostaci žrtava pronađeni na čak 501 lokaciji i u 73 masovne grobnice na području tri države. Iako je Haški tribunal, uz sramno obrazloženje o nedovoljnom broju ubijenih, odbio zločine presuditi kao genocid, Prijedor je sa 61 osuđenom osobom  postao općina s najviše presuda za ratne zločine u historiji. Međutim, veliki broj osumnjičenih i dalje je na slobodi.

Sistematsko ubijanje nesrpskog stanovništva obilježilo je i opštinu Ključ, gdje je ubijeno oko 700 civila, dok je iz deset masovnih grobnica  ekshumirano 540 žrtava, uključujući žene i djecu. Ni Sanski Most nije pošteđen pakla 1992. godine,  kroz dvadeset i dva logora prošle su hiljade nedužnih građana, a ubijeno je oko 800 ljudi čija su tijela skrivana u čak trideset masovnih grobnica.

Ove godine u Kamičanima konačan smiraj pronalaze posmrtni ostaci pet žrtava. Zločin nije birao godine , najstarija žrtva, Hase Omić, rođen je 1918. i ubijen u 74. godini života. Najmlađa žrtva je dvadesetčetverogodišnji Azmir Hajrudin. Njihovi nekompletni posmrtnmi ostaci, pronađeni sa vezanim rukama na leđima, nijemi su svjedoci bezumnih egzekucija.

Za zločine počinjene nad civilima nesrpske nacionalnosti u Prijedoru i dolini Sane  do sada je pravosnažno osuđeno više od 60 osoba na preko 800 godina zatvora, uz  dvije doživotne kazne,  Karadžiću i Mladiću.  Još uvijek se traga za posmrtnim ostacima stotina osoba. Skrivanjem istine, nekadašnje komšije ostavljaju teret ovih zločina u naslijeđe sopstvenoj djeci. Pet novih bijelih nišana u Kamičanima vječna , uz sve druge, su opomena da se istina ne može zakopati. Prijedorska rana ostaje otvorena, sve  dok posljednja žrtva ne pronađe svoj smiraj.