TEMA SEDMICE: Godišnjica zločina, kultura sjećanja i zastava Bosne i Hercegovine

• Mjesec juli, Bošnjacima u Bosni i Hercegovini, najteži je u godini. Mjesec je to kolektivnih dženaza u Srebrenici, Prijedoru i posjeta masovnih grobnica u sanskoj dolini. Na negiranje genocida i ratnih zločina, ali i svega bošnjačkog , od identita do jezika smo navikli. Nema ni Dana žalosti za žrtve počinjenog genocida, zahvaljujući upravo srpskim članovima Vijeća ministara Bosne i Hercegovine. 

BIHAĆ, 12. juli - Sada manjem bh. entitetu smetaju zastave. Uvode entitetske zakone, kojima žele ponovno uzburkati duhove 92. i unijeti strah među one koji s ponosom nose ljiljane. Ratno obilježje kažu. A zastava s ljiljanima, prva se zavijorila na jarbolu ispred zgrade UN-a, 22.maja 1992. godine, kada je Bosna i Hercegovina zvanično postala punopravna članica Ujedinjenih nacija.

Opsada i Sarajevo Safari. Nije bilo….ni Prijedor, ni Tomašica,  ni Biljani. Nije bilo…Ni Tuzlanska kapija. Nije bilo….Ni višegradska lomača, ni logori i silovanja u Foči, ni Srebrenica, ni Potočari . Nije bilo….

Dok je jedan postajao miljenik Međunarodne zajednice, koja je zdušno izdvajala milione i milione maraka za jačanje manjeg bh. entiteta, pamćenje se nije mutilo.

A kada sitni preprodavač postade glavni, kako kažu „republički“ baja i poltron nekdašnjeg Šešeljevog i Nikolićevog potrčka, s kišobranom koji ispaljuje metke, a danas čelnika susjedne nam države, mržnja prema Bošnjacima, poče se širiti poput one iz 1992. 

Sve se sve otvorenije i sve masovnije dešava ovo.

Imati  apsolutnu vlast i moć nad svojim narodom, znači određivati vrijednosti prema sebi. A to znači imati u vlasti i one koji su činili zlo i koji to zlo moraju opravdati tobožnjim njihovim ugrožavanjem ali i zakonima koji negiraju bošnjaštvo, bosanski jezik, genocid  i zabranama govora o genocidu, te veličanja štošta toga samo ne četništva i njihovog naslijeđa pa se u Prijedoru promovišu knjige o čiča Draži, u Višegradu i Foči okupljaju njegovi sljedbenici.

Posljednje što žele zabraniti su ljiljani. Ponos i čast nezavisne i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine, čija se zastava s ljiljanima pred zgradom UN-a zavijorila već davne 1992. godine, sa časnom  i jedinom legitimnom Armijom , koja je branila njenu slobodu.    

Nisu svjesni da će nacionalističke i fašističke politike i njihovi predstavnici, završiti jednom na historijskom smetljištu, jer danas se Bosni dešava ovo.

I Jovo Lukić rođen u Srbiji, a naš. I Srbijanka koja voli ljiljane. Najveći su nam ponos oni. Ljudi iz entiteta, koji ne mrze , već vole svoju zemlju i svoju reprezentaciju.

Djeca iz Crne Gore, koja plaču zbog našeg gubitka, ljudine iz Srbije , koje stoje u crnom na dan genocida u Srebrenici , bez obzira što budu pretučeni, srbijanske žene kojima je najbolja bosanska kahva i umno zdravi intelektualci koji pišu knjige o genocidu.

Znaju Bosanci i Bošnjaci cijeniti ljude, znaju i voljeti i pružati ljubav, ali su dobro naučili razlikovati dobro od zla, milost od zločina i zločinca od čovjeka. Velika je to razlika. Oni što kažu da mrze Bosnu, primaju pozamašne svote od iste te i takve države, jer sjede u njenom parlamentu, i u Narodnoj skupštini sjede, ali ne zarad naroda, već sebe. 

Najžalosnije je što ne vide da im u sred Banjaluke, ma kako ga oni zvali, bosanski kralj Tvrtko, na glavi nosi ljiljane. I na sedlu njegovog konja su ljiljani. Ili je neko napravio grešku?