Tajna pisma, ispareni ljudi i zabranjene riječi: Kako je 6. august 1945. godine zauvijek promijenio svijet

• Na današnji dan, 6. augusta 1945. godine, u samo jednoj minuti izbrisan je čitav grad. Nebo iznad Hirošime bilo je vedro. Ljudi su izlazili iz kuća, trgovci otvarali radnje, djeca išla u školu. A onda – sunce koje nije bilo sunce. Svjetlost, vatra, tišina, pa pakao.

Japan, 6. augusta - Bacanjem prve atomske bombe u historiji ratovanja, čovječanstvo je ušlo u novu eru – eru u kojoj vlastita destruktivnost nadmašuje prirodne katastrofe, bolest, pa čak i ratove.

Tajno pismo koje je potaknulo sve

Prva sjemenka apokalipse posijana je još 1939. kada je Albert Einstein zajedno s fizičarem Leom Szilárdom poslao pismo američkom predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu upozoravajući da nacistička Njemačka možda radi na razvoju atomske bombe. Taj dokument je pokrenuo Manhattan projekat, jedan od najstrože čuvanih vojnih projekata u historiji, u kojem je više od 130.000 ljudi radilo – a većina njih nije ni znala na čemu rade.

Malo je poznato da Hirošima nije bila prvi izbor. Prvobitno su američki vojni planeri razmatrali Kyoto, tadašnju prijestolnicu kulture i religije Japana. Međutim, tadašnji američki sekretar za rat, Henry Stimson, koji je posjetio Kyoto kao mladi diplomata i bio očaran njegovom arhitekturom, lično je insistirao da se grad izostavi s liste ciljeva. Umjesto toga, na meti se našla Hirošima – tada grad s oko 350.000 stanovnika i velikom vojnom bazom.

Ljudi koji su "isparili"

Jedan od najjezivijih simbola tragedije su takozvani "sjene smrti" – obrisi ljudi koji su čekali tramvaj, sjedili na stepenicama ili jednostavno hodali ulicom. Toliko je bila jaka svjetlost i toplina da su njihova tijela doslovno isparila, ostavivši samo tamni trag na betonu i zidovima zgrada. Te sjene se i danas čuvaju kao dio muzejske postavke u Muzeju memorijalnog parka mira u Hirošimi.

U danima nakon napada, japanske vlasti su strogo zabranile izvještavanje o prirodi bombe. Riječ "atom" nije smjela biti spomenuta. Ranjenici su bili prepušteni sebi, doktori zbunjeni neobičnim opekotinama i simptomima radijacije, dok su novine pisale samo o "nepoznatoj vrsti neprijateljskog oružja". Tek kasnije, kroz zapadne novinare i pisce poput Wilfreda Burchetta, koji je među prvima ušao u grad i pisao o "crnoj kiši" i radijacijskim bolestima, svijet je shvatio šta se dogodilo.

U trenutku kada je "Little Boy" bačen na Hirošimu, američka vojska je već imala u planu još devet bombi koje su bile u različitim fazama izrade. Cilj je bio – prisiliti Japan na bezuslovnu kapitulaciju. Samo tri dana nakon Hirošime, druga bomba – "Fat Man" – pala je na Nagasaki. Japan je kapitulirao 15. augusta, ali analitičari i danas raspravljaju da li su bombe bile nužne – ili je Japan već bio na koljenima.

Ljudi koji su preživjeli eksploziju nazivaju se "hibakusha", što u prevodu znači "osoba pogođena eksplozijom". Više od 650.000 osoba dobilo je ovaj status. Mnogi su bili diskriminisani u japanskom društvu, jer su ih se bojali zbog potencijalnog širenja bolesti. Ipak, neki su preživjeli i obje eksplozije – poput Tsutomu Yamaguchija, koji je bio u poslovnom putovanju u Hirošimi 6. augusta, a potom se vratio u svoj rodni grad Nagasaki – taman na vrijeme da preživi i drugu bombu.

Možda najveća ironija cijele priče jeste to što su naučnici koji su stvorili bombu kasnije pokušali zaustaviti njenu upotrebu. Mnogi fizičari uključeni u Manhattan projekat – uključujući Roberta Oppenheimera, oca atomske bombe – postali su kasnije zagovornici kontrole nuklearnog naoružanja.

Na sastanku s predsjednikom Trumanom, Oppenheimer mu je rekao: "Osjećam da imam krv na rukama." Truman mu je navodno odgovorio: "Ne budi beba."

Danas je Hirošima simbol mira. Na mjestu eksplozije nalazi se Memorijalni park mira, sponzorisani i od strane bivših neprijatelja. Grad je obnovljen, ali duhovi prošlosti nisu nestali. Svake godine na današnji dan, u 8:15, zvona zvone, bijele papirne ždralove spuštaju niz rijeku, a ljudi u tišini stoje, moleći da svijet nikada više ne ponovi tu grešku.

 U svijetu u kojem devet država posjeduje više od 13.000 nuklearnih bojevih glava, a političke tenzije rastu iz dana u dan, podsjećanje na Hirošimu nije samo akt pijeteta – to je upozorenje.