Poricanje kao državna strategija: Kako se već 30 godina institucionalno negiraju zločini nad Bošnjacima

• Studija "Politika revizionizma: Negiranje zločina i genocida u BiH 1992–2025", objavljena u izdanju sarajevskog Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava, predstavlja najkompleksniju i najtemeljniju analizu institucionalnog, akademskog i političkog negiranja ratnih zločina i genocida nad Bošnjacima u posljednjih trideset godina.

BIH, 19. maja - Autori – Jasmin Medić, Hikmet Karčić, Muamer Džananović i Elvedin Mulagić – u ovom multidisciplinarnom istraživanju razotkrivaju višeslojnu i trajnu strategiju revizionizma, s posebnim fokusom na politiku Srbije i entiteta Republika Srpska.

Uvodni okvir: Genocid kao politički projekt i njegovo poricanje kao nastavak rata drugim sredstvima

Studija se otvara historijskim pregledom političkih dogovora Srbije i Hrvatske o podjeli BiH (Karađorđevo, 1991), stvaranjem paradržavnih entiteta – RS, HZHB i APZB – te sistematskom provedbom etničkog čišćenja kroz ratne zločine i genocid. Agresija na BiH, kako autori argumentiraju, nije bila spontani ispad nasilja već dobro isplanirani politički projekt, čiji je ideološki nastavak upravo negiranje počinjenih zločina.

Kako se navodi, negiranje genocida počinje "već u momentu njegovog izvršavanja", a u narednim decenijama poprima institucionalizirane oblike koji uključuju zakonodavne, akademske, medijske i političke instrumente.

Autori koriste koncepte uglednih teoretičara genocida poput Gregoryja Stantona, Stanleya Cohena, Gregoryja Gordona i Israela Charnyja kako bi objasnili dinamiku i evoluciju negiranja zločina. Ključni nalazi ukazuju da:

Negiranje ima simultani karakter: počinje u toku zločina i nastavlja se decenijama poslije.

Uključuje široki spektar aktera: od političara (Vučić, Dodik), preko akademika (Karganović, Vlajki), do medijskih kanala i "istraživačkih" instituta poput SHP-a. Cilj negiranja je da se RS predstavi kao produkt demokratske volje, a ne genocidne prakse – čime se vrši politička reintegracija genocidne tvorevine u međunarodni okvir legitimnosti.

Zapažen je termin koji koristi Hariz Halilovich – "trijumfalizam" – kao završna faza genocida, gdje se zločinci slave, a žrtve dodatno viktimiziraju.

Srebrenica – srž institucionalnog poricanja

Poglavlja o Srebrenici donose najdetaljniju studiju slučaja u istraživanju. Autori analiziraju:

Opstrukciju međunarodnih rezolucija (UN Rezolucija 819), Manipulaciju brojevima žrtava i izmišljanje narativa o "3.000 ubijenih Srba", Zloupotrebu DNK-identifikacija žrtava (Karganović, Herman), Revizionističke izvještaje (Trifunovićev "Izvještaj o slučaju Srebrenica", 2002), Uklanjanje zvaničnih priznanja – poput opoziva izvještaja Komisije RS iz 2004, koji je jedini do tada priznao genocid.

S posebnim akcentom prikazan je slučaj Fonda Istorijski projekat Srebrenica, koji je iz budžeta RS-a finansiran gotovo milion eura, iako je vodio propagandnu kampanju kojom se osporava genocid. Kroz organizaciju konferencija (Moskva, Beograd, Banja Luka) i objavu pseudonaučnih radova, ovaj fond igrao je ključnu ulogu u stvaranju "alternativne istine" o julu 1995.

Revizionizam u Prijedoru, Sarajevu i Tuzli

U Prijedoru, poricanje uključuje minimizaciju logora (Omarska, Keraterm, Trnopolje), negiranje bijelih traka i relativizaciju sistematskog progona Bošnjaka; U Sarajevu, opstruiraju se činjenice o najdužoj opsadi u modernoj historiji, kroz propagandu o "samogranatiranju" i "muslimanskim ekstremistima"; U Tuzli, fokus je na osporavanju sudske presude za granatiranje Kapije i pokušajima da se odgovornost prebaci na bošnjačke vlasti.

Zajednički nazivnik svih slučajeva je – konstrukcija "protunaratnog narativa", prema kojem su Bošnjaci odgovorni za vlastita stradanja, a Srbi prikazani kao žrtve ili branitelji.

Sudski odgovori i nedostatak primjene zakona

Iako je visoki predstavnik Valentin Inzko 2021. godine donio dopune Krivičnog zakona BiH kojima se zabranjuje negiranje genocida, implementacija u praksi je izostala.

Tužilaštvo BiH, navode autori, nije adekvatno odgovorilo, uprkos brojnim prijavljenim slučajevima. U analizi se detaljno citira izmijenjeni član 145a Krivičnog zakona BiH, koji predviđa zatvorske kazne za negatore, no njegova primjena ostaje selektivna i politički uslovljena.

Preporuke – suštinska borba protiv negacionizma

Autori predlažu niz konkretnih mjera: Osnivanje državne strategije borbe protiv negiranja zločina; Institucionalna zaštita Memorijalnog centra Srebrenica; Uključivanje edukacije o genocidu u školske kurikulume; Međunarodni monitoring javnih nastupa političara i akademskih institucija; Krivično gonjenje po službenoj dužnosti svih oblika poricanja presuda ICTY-a i ICJ-a

"Politika revizionizma" je naučna studija ali i dijagnostički izvještaj o dubokoj metastazi negacionizma u političkom i institucionalnom tkivu BiH. U vremenu kada se revizionizam sve više normalizira, a zločinci slave kao heroji, ova studija donosi neumoljive činjenice, sudsku i historijsku istinu, te imperativ – da se zločin ne može "interpretirati", već jedino – priznati, pamtiti i procesuirati.