- 11.10.2026.
- RTV USK,
POGLED NA VRIJEME PROŠLO I VRIJEME DANAŠNJE: Križarski ratovi, borba za moć i mobiliziranje masa
- Katolička crkva je 1095. godine pokrenula križarske ratove koji su odnijeli milijune nevinih života. Kako je srednjovjekovni Sveti rat postao političko oružje koje i 1.000 godina kasnije oblikuje svjetske sukobe?
KELN/BERLIN, 11. oktobra - „Sadašnji trenutak uvelike podsjeća na 11. stoljeće... Mi ne želimo ratovati, ali moramo, baš kao i naša braća kršćani prije tisuću godina.“ To su riječi američkog ministra rata Petea Hegsetha iz njegove knjige iz 2020. godine „Američki križarski rat: Naša borba da ostanemo slobodni“.
Hegseth
je samo posljednji u dugom nizu političara i ekstremista koji se pozivaju na
križarske ratove – od Ku-klux-klana, preko američkog predsjednika Georgea W.
Busha, pa sve doOsame
bin Ladena i Andersa Breivika.
Povijest
križarskih ratova duga je i složena. Ali ona se može sažeti kao izniman primjer
toga kako religija može postati moćno oruđe za postizanje političkih ciljeva,
pomažući vođama da ujedine ljude, opravdaju ratove i mobiliziraju potporu
masovnih razmjera.
Prošlo
je gotovo 1.000 godina od onog studenog 1095. godine kada je papa Urban II.
održao vatreni govor koji će pokrenuti stoljeća ratovanja i promijeniti tijek
povijesti. Zašto su križarski ratovi i dalje tako snažan izvor nadahnuća za
suvremene vođe?
Borba
za moć dvojice papa i poziv na Sveti rat
Sredinom
11. stoljeća muslimani, Turci Seldžuci, osvojili su golema područja na Bliskom
istoku. Početkom 1070-ih preuzeli su kontrolu nad svetim gradom Jeruzalemom.
Širile su se glasine da su hodočasnici i kršćani koji žive u toj regiji
progonjeni, a sveta mjesta oskvrnjena.
Papinstvo
u Rimu u to se vrijeme ogorčeno borilo za prevlast s carem Svetog Rimskog
Carstva Henrikom IV. oko toga tko doista drži uzde moći u zapadnom kršćanskom
svijetu. Zbog tog sukoba i postojanja suparničkog pape Klementa III., kojeg je
Henrik postavio, papa Urban II. godinama nije mogao sigurno boraviti u Rimu te
je stalno bio na putovanjima, tražeći saveznike po južnoj Italiji i Francuskoj.
Kada
je bizantski car Aleksije I. Komnen 1095. godine uputio apel papi Urbanu II. za
pomoć u obrani od Seldžuka, to je papinstvu pružilo priliku da demonstrira
svoju moć tako što će, zaobilazeći Henrika, okupiti europsko plemstvo za ni
manje ni više nego – Sveti rat.
Na
putu do Svete zemlje – pogrom Židova u Europi
Rat
je bio uobičajeno stanje u srednjovjekovnoj Europi, koju je pogodio i niz
sušnih godina, gladi i kuge. Vjerovanje da je to biblijski „smak svijeta“ bilo
je široko rasprostranjeno.
Urbanov
poziv na Sveti rat radi „oslobađanja Crkve Božje“ bio je uvjerljiv: uz već
proklamirani antisemitizam, demonizirao je muslimane i obećao križarima potpuni
oprost svih prošlih grijeha – kao i vječno spasenje.
Poziv
na Sveti rat prihvatili su muškarci i žene iz svih društvenih slojeva, od
„prinčeva do seljaka“, navodi Jonathan Phillips, stručnjak za povijest
križarskih ratova sa Sveučilišta Royal Holloway u Londonu.
„Od
ljudi se tražilo da odu u nepoznato, tisućama kilometara daleko“, kaže on.
Šanse da poginu bile su oko 35 do 40 posto. Zato su morali „biti vođeni nečim
važnijim od golog života. Vjera je morala biti na prvom mjestu“.
Vojska
sastavljena od seljaka, nižerangiranih vitezova i plemića, koju su predvodili
propovjednici, krenula je u Svetu zemlju 1096. godine. Taj pohod kasnije je
postao poznat kao „križarski rat seljaka“.
Svoje
prve žrtve odnio je u Porajnju, gdje su masakrirane tisuće Židova u jednom od
najranijih valova antisemitskih pogroma u srednjovjekovnoj Europi.
Bolje
organizirana vojska visokog europskog plemstva okupila se u Konstantinopolu
između studenoga 1096. i travnja 1097. godine.
U
Svetoj zemlji – krvoproliće bez presedana
Sveta
zemlja, koja se nalazila između današnje Turske, Sirije i Egipta, bila je
multietničko, višejezično društvo podijeljeno između sunitskih turskih vladara
(Seldžuka) na sjeveru i šijitskog kalifata sa sjedištem u Egiptu (Fatimida) na
jugu.
Lokalnom
stanovništvu trebalo je vremena da shvati da ovo nije samo još jedan u nizu
pljačkaških pohoda, već dugoročno osvajanje. Iskoristivši tu političku
rascjepkanost, križari su brzo zauzeli ključne gradove poput Edese i Antiohije,
da bi 1099. godine osvojili i sam Jeruzalem, gdje su masakrirali tisuće
„nevjernika“ – muslimanskih i židovskih stanovnika.
Na
tim su prostorima kršćanski vladari opstali sljedeća dva stoljeća. Mnogi
povjesničari smatraju da je pad posljednjeg križarskog uporišta, grada Akre,
1291. godine označio kraj križarskih ratova u Svetoj zemlji.
Borba
protiv Osmanlija i Rekonkvista na Iberijskom poluotoku
Kasnije
su, međutim, pokretani novi križarski pohodi, uključujući i one kojima je cilj
bio zaustaviti napredovanje Osmanlija u jugoistočnoj Europi u 14. stoljeću.
Kršćanski
vojni pohodi poznati kao „Rekonkvista“ imali su za cilj ponovno osvajanje
Iberijskog poluotoka od muslimanske vlasti, što je trajalo sve do kraja 15.
stoljeća.
Križarski
ratovi u službi ratova civilizacija
Nasljeđe
križarskih ratova i dalje predstavlja moćnu i polarizirajuću kulturnu
odrednicu. I na Istoku i na Zapadu povijesno sjećanje na te srednjovjekovne
svete ratove često se iznova koristi za definiranje modernih identiteta,
politike i sukoba.
Američki
predsjednik George W. Bush izazvao je zgražanje javnosti kada je 2001. godine
takozvani „Rat protiv terorizma“ opisao kao „križarski rat“.
S
druge strane, Osama bin Laden koristio je upravo taj izraz kako bi američke
vojne akcije prikazao kao vjerski sukob s ciljem uništenja islama. U svojoj
propagandi Bin Laden se pozivao na nasljeđe Saladina, legendarnog kurdskog
zapovjednika koji se i danas poštuje kao junak koji je 1187. godine preoteo
Jeruzalem križarima.
„Od
19. stoljeća Saladin postaje simbol borbe protiv zapadnog kolonijalizma i
imperijalizma“, kaže Mohamed El Merheb, stručnjak sa Sveučilišta SOAS u
Londonu. „Tijekom 20. stoljeća mnoge islamističke skupine također počinju
zapadne sile nazivati ’križarima’, pa to postaje dio političkog nacionalizma na
državnoj, ali i na popularnoj razini, primjerice u filmovima. Na Zapadu se
danas događa ista stvar, samo u suprotnom smjeru.“
Križarsku
simboliku već dugo koriste desničarski pokreti u Sjedinjenim Državama i Europi
kako bi promicali narative o sukobu civilizacija. Latinsku frazu „deus vult“
(Božja volja) koristile su osobe poput desničarskog masovnog ubojice Andersa
Breivika, ali i njemačka desničarska stranka Alternativa za Njemačku (AfD), dok
francuska ekstremno desničarska stranka „Rekonkvista“ nosi ime upravo po
spomenutim vojnim pohodima.
Aktualni
američki ministar rata Pete Hegseth ima istetoviranu frazu „deus vult“ na ruci
i križarski križ na prsima te je u više navrata koristio simboliku križarskih
ratova kako bi definirao unutarnju i vanjsku politiku SAD-a – od rata u Iranu
do „borbe“ protiv „pošasti ljevičarenja“. U svojoj knjizi Hegseth križarske
ratove naziva „obrambenim“ i „egzistencijalnim“ ratom za obranu Europe od
islamske ekspanzije.
To
nije bio samo sukob između kršćanstva i islama
Međutim,
El Merheb smatra da se križarski ratovi danas često pogrešno svode na
jednostavan sukob između kršćanstva i islama, „što zapravo nikada nije bio
isključivi slučaj“.
On
ističe činjenicu koja se u modernoj politici svjesno zanemaruje, naime „da su
križarski ratovi od samog početka bili izrazito antisemitski pohodi ili nasilni
pohodi usmjereni protiv drugih kršćanskih zajednica u Europi, poput katara u
Francuskoj, protiv Bizanta i islamskog svijeta, a zanemaruju se i brojni
međureligijski savezi između muslimana i križara“.
U
svemu tome, zaključuje on, moderni političari zaboravljaju koliko su ti
povijesni pohodi zapravo bili nasilni i destruktivni.

