Pismo djeci Bosne i Hercegovine

Draga djeco Bosne i Hercegovine,

Želim da vam kažem nešto važno.

Ništa nije nemoguće.

Baš ništa.

Mi imamo sreću što smo Bosanci i Hercegovci. I ne kažem vam to samo kao čovjek koji je ostvario svoje snove, nego kao dječak koji je preživio rat i koji je vrlo lako mogao imati potpuno drugačiju sudbinu.

Ne volim pričati o životu za vrijeme opsade Sarajeva, ali važno je da biste shvatili kako je stvarno bilo. Imao sam šest godina kada je sve počelo. Sjećam se prvih sirena, mama bi me zgrabila i sakrili bi se iza komode za cipele. To je bio prvi dan. Nastavilo se kroz naredne četiri godine. Nismo baš razumjeli šta se stvarno dešava, ali svakog dana smo bili prestrašeni. Kada više nije bilo sigurno da ostanemo u našoj kući, preselili smo se u stan u mojih djeda i nane. Bio je to mali stan, možda je imao četrdesetak kvadrata, a nas petnaest spavalo je na podu.

Često smo igrali Monopol. Znate tu igru? Bilo je previše opasno da izlazimo vani jer su snajperisti vrebali sa svih strana pa bi moji rođaci i ja satima sjedili na podu pored balkona i igrali Monopol. Ne mogu vam reći da nam je bilo zabavno. Nismo bili sretni, nismo mogli uživati u igri. S vana bi se čule sirene i eksplozije granata. Ponekad bi se sve toliko zatreslo da bi figurice završile razbacane po podu.

Ali svaki put kad bismo igrali, bili su to mali trenuci kada smo mogli barem malo pobjeći u svoj svijet. Na nekoliko minuta zaboravili bismo na rat.

Zaboravili bismo da se svijet oko nas ruši.

Na trenutak smo mogli biti samo djeca.

Naravno da smo često željeli izaći vani i igrati fudbal, ali svaki dan smo gledali kako iz našeg komšiluka odvoze ranjene i ubijene ljude. Ipak, kako zadržati dijete željno igre zatvoreno unutra četiri godine? To je nemoguće, i znali su to i naši roditelji. Ponekad, kada bi dan bio malo mirniji, mama bi otvorila vrata a ja bih izašao vani da se igram s djecom iz okolnih zgrada. Nikada neću zaboraviti izraz njenog lica kada bi otvorila ta vrata. Imala bi blagi osmijeh, jer je bila sretna što me vidi kako se igram. A onda bih joj pogledao u oči i vidio koliko je bila zabrinuta da se možda nikada neću vratiti.

 Svi smo s vremena na vrijeme bili prinuđeni da izlazimo vani. U stanovima nismo imali vode, pa si morao uzeti kante i bidone i čekati u redu na ulici da ih napuniš. Naravno, liftovi nisu radili. Nije bilo struje. Pa smo se s punim kantama polako penjali. Treći sprat… četvrti sprat… još samo šest spratova…. Mora da sam bio najspremnije dijete u Sarajevu. Ni hrane nije bilo dovoljno. Naši roditelji su rizikovali živote kako bi nam osigurali da imamo nešto da jedemo. Ali nekad bi, kao nekim čudom, hrana padala s neba. Mi smo ih jednostavno zvali paketi. Nismo imali pojma odakle dolaze, niti nas je bilo briga. Bili su to obroci za vojnike. Nama su imali okus najbolje hrane na svijetu. Kada svaki dan jedeš iste stvari, puter od kikirikija djeluje kao dar s neba.

Na kraju smo preživjeli. Kad se danas sjetim svega toga, nevjerovatno mi je koliko smo bili jaki. A bili smo samo djeca.Ali rat nije imao nikakvog smisla. Toliko nevinih ljudi je ubijeno, a zbog čega?

Zbog novca. Moći. Nečijeg ega.

A u stvari ni zbog čega.

Danas, kada na vijestima vidim rat bilo gdje u svijetu, osjetim mučninu u stomaku.

Ne želim to više da gledam, nigdje na svijetu.

Ali iz nekog razloga, odrasli nikada ne nauče.

 Imao sam skoro deset godina kada je opsada završila. Nisam ni razmišljao o tome da postanem fudbaler.Iskreno, djelovalo je toliko nemoguće da se nisam usudio ni sanjati o tome. Znate, tada je sve bilo srušeno. Tereni koje danas vidite, na kojima igrate, bili su spaljeni do temelja. Nastavio sam igrati fudbal samo zato što sam ga toliko volio. Otac bi me vodio u malu školsku sportsku dvoranu gdje sam trenirao tih prvih mjeseci. Onda su ljudi polako počeli čistiti teren i crtati bijele linije po sprženoj zemlji.

Moj otac je u to vrijeme radio kao dostavljač hljeba i kolača, ali kada sam ja počeo igrati u svom prvom klubu, on bi uzimao pauze na poslu kako bi me mogao voziti na svaki trening. Usput bi mi uvijek govorio da je najvažnije da budem dobar čovjek i da sve ljude poštujem isto, bez obzira ko su, odakle dolaze i čime se bave. To nikada neću zaboraviti. On se bavio fudbalom, igrao je u nižim ligama i bio je moj heroj. Svaki put kad bih izlazio iz auta, on bi mi dodao bananu i rekao “sretno, sine”.

Vikendom smo zajedno gledali utakmice, što je za mene bilo kao mala pauza u svakodnevnom gledanju meksičkih sapunica sa mamom. U to vrijeme talijanska Serie A je bila najbolja liga. Jeste li čuli za Ševčenka, napadača iz AC Milana? Obožavao sam Ševu. Obožavao sam Italiju. Za mene je tada djelovala kao zemlja iz bajki na drugom kraju svijeta. Nisam mogao ni zamisliti da ću tamo jednog dana igrati fudbal. Nije djelovalo realno. Ja sam se samo nadao da ću igrati za prvi tim mog Željezničara. Onda me je jedan od trenera u klubu počeo zvati Ševa, jer sam bio plav i zabijao puno golova. Pomislio sam, dobro, može Ševa!

Onda je jednog dana, kada sam imao 19 godina, došao jedan drugi trener i rekao mi da me želi odvesti u Češku. Nisam želio napustiti Bosnu i Hercegovinu, ali mi je govorio da ću tamo imati bolju priliku da ispunim svoje snove. Da vam pravo kažem, ja nisam imao pojma ni šta su moji snovi. Samo sam želio biti bolji. Vjerovao sam u sebe. Najjači dio mog tijela bio je moj um. Kada sam došao u Teplice, rekao sam sebi “Edine, moraš raditi više od svih ostalih ili će te poslati kući”.

Za mene su platili 25 hiljada eura. Otprilike dvije godine kasnije potpisao sam za Wolfsburg. Kada smo igrali protiv Milana, zamijenio sam dres sa Ševom. 

Onda sam prešao u Manchester City uz odštetu od 37 miliona eura. Poslije sam zaigrao za Romu. 

Odrastao sam u ratu. Odjednom sam živio u bajci. Nikada ništa nije nemoguće. Čak ni odvesti Bosnu i Hercegovinu na Svjetsko prvenstvo.

 Sjećate li se 2014. godine? Većina vas vjerovatno tada nije bila ni rođena. Ali kada smo se plasirali na naše prvo Svjetsko prvenstvo, bio je to jedan od najsretnijih dana u našim životima.

Sjećam se odlučujuće utakmice u Litvaniji. Igrali smo na nekom starom stadionu. Kada je sudija svirao kraj, puno naših ljudi je počelo da preskače preko ograde, skače sa zidova i utrčava u teren. Problem je što su ti zidovi bili visoki barem dva metra i s njih se skakalo ravno na beton. Sjećam se da sam se okretao oko sebe i gledao ljude kako trče u ekstazi prema nama i pomislio “Bože dragi, ovi ljudi nisu normalni”.

Onda sam primijetio jednog čovjeka koji je trčao sporije od ostalih. Šepao je i išao ravno prema meni. Vidio sam suze u njegovim očima.

Bio je to moj otac.Pitao sam ga šta mu se desilo. “Povrijedio sam nogu kad sam skočio”, rekao mi je. “Ali ne brini. U ovom trenutku ne osjećam nikakvu bol!”

Samo smo se zagrlili i počeli plakati zajedno.

Nažalost, u Brazilu baš i nismo imali sreće. Nećete se sjećati ni ovoga, ali ja sam zabio gol Nigeriji koji je morao biti priznat. U to vrijeme nije bilo VAR-a, sudija je pogriješio i mi smo takmičenje završili u grupnoj fazi. Ali naša mala zemlja je igrala na čuvenoj Marakani. Pokazali smo svijetu ko smo.

A sada smo opet tu. Znate šta je smiješno? U martu sam navršio četrdeset godina, ali još uvijek nisam proslavio rođendan. Ja sam musliman, bilo je vrijeme ramazana, a nakon toga smo imali važan posao protiv Velsa i Italije. Pa sam pomislio “znaš šta, hajde da ovo pretvorim u rođendansku zabavu”. Dobro se sjećam trenutka iz Velsa, gubili smo 1-0 a ja sam pogledao prema semaforu. 85. minut.

Počela me hvatati panika.

Nestaje nam vremena.

Dobili smo korner, a mene je čuvao neki nizak momak i pomislio sam: odlično! Skočio sam, zakačio loptu glavom i ona je završila u mreži. Ali dok sam još slavio sjetio sam se da sam u svojoj karijeri četiri puta završavao utakmice na penale. I sve četiri izgubio.

Srećom, ovi naši mladići u reprezentaciji znaju kako se pucaju penali. Za razliku od nas veterana, oni ne razmišljaju previše, samo šutiraju i zabiju.

 A onda smo u Zenici dočekali Italiju, a mene je iskreno bilo strah Donnarumme. Znate, on je ogroman čovjek. Stvarno nisam bio siguran da bih zabio penal da sam ja šutirao protiv njega. Ali ispalo je tako da sam ja povrijedio rame u zadnjoj minuti produžetka i da sam morao izaći s terena. Ustvari nisam ni mogao vidjeti naš prvi penal. Doktor mi je još fiksirao ruku uz tijelo, sjedio sam na klupi a treneri i ostali igrači su mi zaklanjali pogled. Samo sam čuo huk mase kada je lopta ušla u gol, i pomislio…

Vidi, možda je ovo znak da ne trebam gledati. Ne smijem gledati. Neću gledati. Samo ću slušati masu. Samo ću slušati svoj narod.

Onda je Italija promašila a buka je postala nevjerovatna.

Promašili su opet i reakcija ljudi je bila luda. Ali sam samo sjedio i molio i molio. Sve što sam mogao vidjeti su leđa naših trenera.

Kada je Esmir krenuo da izvede odlučujući penal, naš selektor se okrenuo i samo mi rekao da ni on više ne može gledati. Došao je do mene, zagrlili smo se, naslonili glavu jedan na drugog, zatvorili oči i samo slušali…

Bio je to najčudniji zvuk ikada.

Čuli smo kada je Esmir udario loptu.

Publika je uzdahnula “ahhhhhh…”.

Gigi je zakačio loptu prstima.

S tribina se čulo ”Ohhhhhh…”

Stadion je potpuno utihnuo na trenutak. Bila je to najduža milisekunda u mom životu. A onda… Eksplozija.

Vriskovi, baklje, dim i vatromet. Ljudi skaču na sve strane. Svi sa naše klupe trče prema terenu. Ja sam samo zagrlio mog selektora još jače, pogledao u nebo i pustio najglasniji krik u mom životu.

“AAAAAAAAAAAAAAHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHHH!!!!!!!!!!!!!!!!!!”

Dvadeset sekundi, bez prestanka, samo sam vrištao.

Mala Bosna i Hercegovina opet je na Svjetskom prvenstvu.

Napraviti sve ovo nije bilo lako. Nije lako ni sada kada imam četrdeset godina, kada leđa bole svaki put kad ustaneš iz kreveta i kada opet moraš uzimati lijekove protiv bolova. Ali svaki put kad moje tijelo želi odustati, sjetim se svih derneka koje sam propustio, mjeseci koje sam proveo daleko od moje porodice, ljetnih praznika koje sam provodio trenirajući i igrajući dok je moja raja ispijala koktele na plaži. Psihički, jako je teško. Svaka kritika i dalje boli. Ali svaki put kad izađem na teren, ja se još uvijek osjećam kao dijete, kao jedan od vas, s leptirićima u stomaku i sjajem u očima.

I svaki put sebi kažem istu stvar.

Vrijedilo je.

Sve je vrijedilo.

Jer bez loših trenutaka nema ni onih dobrih.

Nakon što smo pobijedili Italiju, prvo sam se pozdravio s mojim prijateljima s kojima sam igrao u Serie A. Onda sam otišao pronaći svoju porodicu na tribinama. Poljubio sam svoju suprugu. Zagrlio roditelje. Bez njih ništa od ovoga ne bi bilo moguće.

Te noći i samo biti u Zenici bilo je nešto posebno.

Što sam duže udaljen od Bosne i Hercegovine, to je više volim. Već dvadeset godina živim vani. Devet u Italiji. Moja djeca su rođena u Rimu. To će uvijek biti moj drugi dom. Ali svaki put kad posjetim roditelje u Sarajevu, svaki put kada moja mama kuha, kada smo svi zajedno, ja sam sretan. Kada nosim ovaj dres, moje srce kuca jače.

Ja igram za svoj narod. Ja igram za dječake i djevojčice sa sarajevskih ulica. Ja igram za sve različite kulture i religije koje čine moju zemlju prelijepom, iako i dalje postoje ljudi koji bi nas željeli podijeliti.

Neće uspjeti.

Ne zbog mene. Ne zbog odraslih. Mi nikada ne naučimo. Nego zbog vas, djece. Vi se nikada ne mijenjate.

Zato vas molim još jednu stvar, može?

Nema veze živite li u Sarajevu, Rimu ili St. Louisu… Nema veze da li ste muslimani, jevreji, katolici ili pravoslavci….

Nikada ne zaboravite odakle dolazite.

Vi ste Bosanci i Hercegovci. Svijet je vaš.

Volim vas sve.

Vaš,

Edin