Oba prijedloga zakona o Sudu BiH su loša: Niti su reformski niti je to EU ikada tražila

• Na dnevnom redu Predstavničkog doma Parlamenta Bosne i Hercegovine danas će se naći i zakon o sudu BiH. Skoro identičan, uz minimalne izmjene je na dnevnom redu i Doma naroda na sjednici koja će se održati u četvrtak. U oba prijedloga nesumnjivo se smanjuje nadležnost Suda BiH i radi na nečemu što nije uslov niti zahtjev Evropske unije.

BIH, 28. maja - U javnom i političkom diskursu posljednjih mjeseci učestalo se ponavlja tvrdnja da je predloženi Zakon o Sudu Bosne i Hercegovine usklađen sa zahtjevima iz Mišljenja Evropske komisije o zahtjevu BiH za članstvo u Evropskoj uniji iz maja 2019. godine, odnosno da doprinosi ispunjavanju tzv. 14 ključnih prioriteta.

Ova tvrdnja ne samo da nije potkrijepljena konkretnom analizom samog Mišljenja, već se u praksi pokazuje da predloženi zakon odstupa od suštine i ciljeva koje je Evropska komisija jasno precizirala.

Pravni okvir

Šta zapravo kaže prioritet broj 4? U dokumentu Evropske komisije objavljenom 29. maja 2019. godine, u dijelu koji tretira vladavinu prava i pravosuđe, prioritet broj 4 glasi: Garantovati pravnu sigurnost, uključujući uspostavu pravosudnog tijela kojem će biti povjereno osiguranje dosljednog tumačenja zakona na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Ova formulacija jasno implicira potrebu za uspostavljanjem pravosudnog autoriteta na državnom nivou koji bi obezbijedio ujednačavanje sudske prakse u cijeloj zemlji, garantovao pravnu sigurnost svim građanima i pravnim subjektima bez obzira na entitetsku ili kantonalnu nadležnost, osigurao konzistentnu primjenu zakona, što je ključno za ispunjavanje pravnih kriterija EU. Ukratko, prioritet broj 4 nije tehničke, nego sistemske prirode, a odnosi se na pravnu funkciju institucije, a ne na njenu formu.

Zašto predloženi zakon odstupa od tog prioriteta

Prvo, prijedlozi Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine, niti onaj u Predstavničkom domu niti onaj u Domu naroda, ne predviđaju formiranje novog i nezavisnog pravosudnog tijela, već samo dodatno strukturiraju Apelaciono odjeljenje koje već postoji u okviru Suda BiH. Dakle, ne dolazi do stvarnog institucionalnog jačanja žalbenog sistema, nego do kozmetičkih i tehničkih izmjena koje ne mijenjaju postojeću logiku sudske organizacije.

Drugo, iako se apelacionom vijeću daje određena administrativna i budžetska autonomija, ono nema status samostalne pravosudne institucije niti ima ovlasti koje bi mu omogućile da ujednačava sudsku praksu na teritoriji cijele zemlje – posebno u odnosu na entitetske i kantonalne sudove, koji nisu hijerarhijski ni funkcionalno povezani sa Sudom BiH.

Treće, predloženi zakon uopće ne uspostavlja mehanizme za dosljedno tumačenje prava u smislu koji podrazumijeva evropski standard. Ne uvodi pravne institute poput: obavezujućih pravnih shvatanja, mehanizama iz entitetskih sudova, ili sistematsku reviziju nižih presuda s ciljem ujednačavanja prakse.

Suštinsko smanjivanje nadležnosti

Drugim riječima, novi zakon umjesto da ojača ulogu Suda BiH u zaštiti pravne sigurnosti, zapravo sužava njegovu nadležnost, ograničavajući je samo na taksativno navedene oblasti (npr. terorizam, trgovina ljudima, organizovani kriminal), često uvjetovane teritorijalnim elementima (dva entiteta, Brčko distrikt). Ovakvim prijedlogom želi se poručiti da krivično djelo, ma koliko bilo veliko i štetno za društvo, ako je počinjeno samo na teritoriji jednog entiteta Sud BiH se njime neće baviti, što je apsurd.

Time se smanjuje kapacitet države da reaguje na ozbiljna krivična djela od interesa za cijelu BiH, posebno ako se ona dešavaju unutar jednog entiteta. Evropska komisija, s druge strane, kroz prioritet 4 implicira upravo suprotan smjer – jačanje državnih pravosudnih kapaciteta, posebno u oblasti ujednačavanja pravnog standarda i zaštite jedinstvenog pravnog poretka.

Tvrdnja da je predloženi Zakon o Sudu BiH (onaj u Domu naroda prije svega) u skladu sa 14 prioriteta Evropske komisije, a posebno s prioritetom broj 4, nije pravno ni činjenično utemeljena. Komisija traži funkcionalno i institucionalno rješenje koje garantuje dosljedno tumačenje zakona i pravnu sigurnost u cijeloj zemlji.

Predloženi zakon to ne ispunjava – ne osniva novo pravosudno tijelo, ne proširuje nadležnosti, ne uvodi mehanizme za ujednačavanje prakse i dodatno fragmentira postojeći sistem. U konačnici, ono što se predstavlja kao reforma je zapravo propust da se odgovori na suštinske zahtjeve Evropske unije. A to nas, umjesto prema otvaranju pregovora, vodi ka dodatnom zastoju na evropskom putu. Ali, ko zna, možda baš i ovo Evropa prihvati. Jer bilo kakav zakon je izgleda bolji nego važeći zakon. Onaj sa kojim pravosudne institucije danas stoje na braniku odbrane vladavine prava.