Mrak(ovica) i protjerana istina: Historijski revizionizam i miksanje kostiju na Kozari

-     Kako je Dodik 'srbizirao' Bitku na Kozari istovremeno prešućujući sramotnu ulogu četnika u njoj...jednostavno i lako, baš kao i mnogo šta do danas...                                  

SARAJEVO, 29. juna - Na Mrakovici je danas obilježena 83. godišnjica Bitke na Kozari – jednog od najsvjetlijih, ali i najtragičnijih poglavlja Narodnooslobodilačke borbe u Drugom svjetskom ratu.

Umjesto da ovaj datum bude podsjetnik na jedinstvo naroda u borbi protiv fašizma, manifestacija je, kako to već godinama biva, pretvorena u politički teatar u režiji Milorada Dodika i entitetskih vlasti Republike Srpske.

Pod zastavama Srbije i entiteta RS, uz intoniranje srbijanske himne, okupljenima na Mrakovici nije ponuđena ni istina, ni historijska složenost, već još jedna u nizu ideoloških konstrukcija, ponovo pod krinkom sjećanja. Dodik je opet iskoristio komemoraciju kako bi predstavio Bitku na Kozari kao “simbol srpskog otpora” protiv, kako je rekao, “nacista i ustaša”, izostavljajući ključnu činjenicu da su se na Kozari, prije svega, vodile borbe između partizana i okupatorskih snaga – nacista, ustaša, domobrana, ali i četnika koji su tada već postali dokazani saradnici okupatora.

U svom govoru Dodik je rekao da “Kozara nije samo geografski pojam, već mjesto identiteta i stradanja srpskog naroda”, ističući da “Srbi nisu dozvolili da im se zatre ime i prezime”. No, ono što predsjednik RS-a uporno zaboravlja jeste da je Kozara bila prostor otpora – ne samo srpskog, već i svih onih koji su vjerovali u slobodu, bratstvo i jednakost. Kozarska golgota bila je simbol multinacionalnog otpora, u kojem su rame uz rame ginuli, istina u najvećem broju Srbi, ali i Bošnjaci, Hrvati i Jevreji.

Šta se zaista dogodilo na Kozari 1942?

Bitka na Kozari, koja se odigrala u ljeto 1942. godine, predstavljala je veliku vojnu operaciju sila Osovine protiv partizanskog otpora na području sjeverozapadne Bosne. Njemačke trupe, ustaške jedinice i domobrani, potpomognuti lokalnim četničkim formacijama, krenuli su u veliku ofanzivu kako bi uništili slobodnu teritoriju koju su partizani stvorili na području Kozare.

U toj ofanzivi, poznatoj i kao “Kozaračka epopeja”, oko 3.000 partizana pokušalo je zaštititi preko 80.000 civila koji su se sklonili u šume i sela Kozare. Nažalost, neprijateljske snage su bile daleko brojnije i bolje opremljene. Posljedice su bile stravične: oko 40.000 civila je ubijeno, a više od 68.000 – među njima više od 23.000 djece – odvedeno je u koncentracione logore poput Jasenovca i Stare Gradiške.

Zaboravljeni kolaboracionisti: Uloga četnika Radeta Radića

No, ono što Dodik nikada ne želi spomenuti svakako je jedan od najsramnijih dijelova ove historijske epizode, a to je uloga četničkih snaga koje su odlučile sarađivati s okupatorima. Pod komandom Radeta Radića, oko 2.000 četnika aktivno je pomagalo njemačkim i ustaškim jedinicama u napadima na partizane i progonu civila. Njihova saradnja s nacistima bila je presudna u slamanju otpora.

O ovoj mračnoj strani historije Milorad Dodik i RTRS ne govore. Umjesto toga, prešućuju Radića i njegove četnike, brišući ih iz kolektivnog sjećanja, kao da njihova izdaja nije bila sastavni dio tragedije Kozare.

RTRS i historijski revizionizam u službi politike

RTRS, kao dio Javnog servisa Bosne i Hercegovine, već godinama na ovaj datum emituje sadržaje koji falsifikuju historiju. Himna Srbije na Mrakovici, govor o “napadu muslimana i ustaša na goloruke Srbe”, kao i ignorisanje uloge partizana i antifašističkog karaktera bitke, postali su uobičajena praksa. Nema govora o Kozaračkom odredu, o legendarnom komandantu Veljku Lukiću Kurjaku, o bolnici u šumi, o ženama i djeci koji su krvlju branili slobodu.

Dodik i njegov politički aparat pokušavaju Bitku na Kozari pretvoriti u etnički mit, lišenu antifašizma, partizanskog otpora i ideje zajedničke borbe. On Kozaru ne vidi kao simbol narodne pobjede nad fašizmom, već kao politički kapital za homogenizaciju svog biračkog tijela. Umjesto istine, manipulacija. Umjesto historije, mitologizacija. Umjesto zajedničkog naslijeđa, etnička ekskluzivnost.

Sjećanje mora biti istinito ili nije sjećanje

Bitka na Kozari zaslužuje da se o njoj govori časno i pošteno. Ne kao sredstvo dnevnopolitičkih obračuna, ne kao instrument podjela, nego kao opomena: šta znači stati protiv zla, i kolika je cijena slobode. Da se ne zaboravi kako su četnici, poput Radeta Radića, izdali sopstveni narod. Da se pamti kako su partizani, bez obzira na vjeru i naciju, stali u odbranu ljudskog dostojanstva.

I da se, na kraju, podsjetimo da Mrakovica ne pripada jednom narodu, jednoj politici ili jednoj ideologiji, nego svima koji Kozaru nose kao svetinju otpora fašizmu.