Intervju sa dr. sc. Ajnom Jodanović: Zaštita žena kroz kontinuiran proces i saradnju svih sektora

Intervju sa stručnjacima realizuje se u okviru kampanje projekta „Pružanje podrške ranjivim ženama i razvoj integriranog programa socijalne zaštite“. Projekt finansira Evropska unija, a implementira Udruženje „Žene sa Une“ u partnerstvu sa njemačkom humanitarnom organizacijom ASB, te u saradnji sa Agencijom za ravnopravnost spolova pri Ministarstvu za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine.

Web intervju pripremila i vodila: Nermina Zulić

Bosna i Hercegovina je ratifikovala niz ključnih međunarodnih instrumenata za zaštitu ljudskih prava i rodne ravnopravnosti, uključujući Konvenciju o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (CEDAW), Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom, kao i Konvenciju Vijeća Evrope o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici (tzv. Istanbulska konvencija). Uprkos formalnom međunarodnopravnom okviru i postojanju sektorskog zakonodavstva na entitetskom i kantonalnom nivou, primjena ovih normativnih obaveza na lokalnom nivou ostaje nedosljedna. Procjenu zakonodavnog i institucionalnog okvira i analizu društveno-ekonomskog položaja ranjivih grupa žena u odabranim lokalnim zajednicama, u okviru projekta „Pružanje podrške ranjivim ženama i razvoj integriranog programa socijalne zaštite“ sačinili su dr. sc. Ajna Jodanović, profesorica na Pravnom fakultetu Univerziteta u Bihaću i magistar Almir Beridan.  

     O rezultatima analize, stanju u odabranim lokalnim zajednicama koje su obuhvaćene projektom kao i koracima koje je potrebno učiniti kako bi se situacija poboljšala, razgovarali smo s prof. Jodanović. 

- Prof. Jodanović, u okviru projekta „Pružanje podrške ranjivim ženama i razvoj integriranog programa socijalne zaštite“ angažovani ste kao član konsultantskog tima angažiranog na izradi analize društveno-ekonomskog položaja ranjivih grupa žena u odabranim lokalnim jedinicama u Bosni i Hercegovini. Posao na izradi ovog dokumenta bio je opsežan s obzirom da je konačni cilj sačiniti kvalitetne preporuke koje će poslužiti za unaprjeđenje zaštite i uključivanja ranjivih kategorija žena. Pojasnite nam šta je sve obuhvaćeno analizom i na koji način se ona vršila?

Prije svega, želim naglasiti da se nije radilo o izradi klasičnog izvještaja, već o sveobuhvatnoj ex-ante procjeni zakonodavnog i institucionalnog okvira, kao i društveno-ekonomskog položaja žena iz ranjivih društvenih grupa. Osnovni cilj bio je da, na temelju objektivnih i empirijski utemeljenih nalaza, kreiramo kvalitetne preporuke koje će pomoći lokalnim zajednicama u razvoju učinkovitijih i inkluzivnijih politika.

       Naime, često imamo kvalitetna zakonska rješenja, ali se postavlja ključno pitanje njihove stvarne primjene. Zato smo analizirali ne samo relevantne zakone, strateške dokumente i lokalne politike, nego i način na koji oni funkcionišu u praksi, odnosno da li žene koje pripadaju ranjivim grupama zaista mogu ostvariti prava koja su im formalno zagarantovana.

    Izvršili smo detaljan pregled zakonodavstva i njegove usklađenosti s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava, uključujući CEDAW konvenciju, Istanbulsku konvenciju, Konvenciju o pravima osoba s invaliditetom i druge relevantne međunarodne instrumente. Istovremeno smo kroz razgovore s predstavnicima pravosuđa, centara za socijalni rad, zdravstvenih i obrazovnih ustanova, policije, lokalnih uprava i organizacija civilnog društva analizirali kako institucije odgovaraju na potrebe žena u svakodnevnoj praksi.

     Posebna vrijednost ovog istraživanja ogleda se upravo u njegovom interdisciplinarnom pristupu. Nismo posmatrali pravo izolovano od društvene stvarnosti, niti društvene probleme odvojeno od institucionalnog okvira. Nastojali smo razumjeti cijeli sistem – od zakonodavstva, preko institucionalnih kapaciteta, do iskustava stručnjaka koji svakodnevno rade sa ženama iz ranjivih grupa. Tek takav pristup omogućava da se identifikuju stvarni uzroci problema, a ne samo njihove posljedice.

      Jednako važna bila je i uporedna analiza svih odabranih lokalnih zajednica. Ona nam je omogućila da prepoznamo zajedničke sistemske izazove, ali i primjere dobre prakse koji mogu poslužiti kao model drugim sredinama. Upravo zbog toga preporuke koje smo izradili nisu teorijske niti općenite. One su zasnovane na dokazima, prilagođene lokalnom kontekstu i usmjerene na jačanje međuinstitucionalne saradnje, unapređenje lokalnih politika i razvoj održivog sistema podrške ženama koje se nalaze u posebno osjetljivom položaju.

     Smatram da je najveća vrijednost ove analize upravo u tome što ona ne završava identifikacijom problema. Naprotiv, ona predstavlja polaznu osnovu za donošenje informisanih odluka i kreiranje javnih politika koje će dugoročno doprinijeti većoj socijalnoj uključenosti, ravnopravnosti i efikasnijoj zaštiti prava žena iz ranjivih društvenih grupa.

- Na koji način se odvijala saradnja između članova tima iz različitih lokalnih zajednica?

Budući da je analiza obuhvatila više odabranih lokalnih zajednica, bilo je od posebne važnosti osigurati jedinstven metodološki pristup, kako bi svi nalazi bili međusobno uporedivi i zasnovani na istim kriterijima procjene.

Tokom cijelog procesa kontinuirano smo koordinirali aktivnosti, zajednički analizirali prikupljene podatke, razmjenjivali stručna zapažanja i usaglašavali nalaze. Takav način rada omogućio je da, pored specifičnosti svake lokalne zajednice, identifikujemo i zajedničke sistemske izazove, ali i primjere dobre prakse koji mogu poslužiti kao model drugim sredinama.

 Jednako važna bila je i saradnja s predstavnicima lokalnih zajednica. Moram istaći da smo u svim gradovima i općinama obuhvaćenim istraživanjem naišli na otvorenost, profesionalnost i spremnost institucija da aktivno učestvuju u procesu, dajući  značajan doprinos kroz otvoren dijalog, razmjenu iskustava i ukazivanje na izazove s kojima se susreću u svakodnevnom radu.

     To je ujedno omogućilo da preporuke koje smo formulirali budu konkretne, utemeljene na dokazima i prilagođene stvarnim potrebama svake lokalne zajednice.

     Na kraju, smatram da je ovaj projekat pokazao koliko je važna sinergija između akademske zajednice, stručnjaka iz različitih oblasti i lokalnih institucija. Kada postoji otvorena komunikacija, međusobno uvažavanje i zajednički cilj, rezultat nisu samo kvalitetne analize, već i dokumenti koji mogu predstavljati stvarnu osnovu za unapređenje lokalnih javnih politika i položaja žena iz ranjivih društvenih grupa.

-Znamo da je u BiH zakonodavni okvir koji reguliše oblasti socijalne zaštite, ravnopravnosti spolova i zaštite od nasilja nad ženama pravno utemeljen. Da li se, na osnovu saznanja konsultantskog tima, zaista primjenjuje u praksi?

Navedeno je zapravo bilo jedno od centralnih pitanja našeg istraživanja. Uvijek ističem da kvalitet jednog pravnog sistema ne mjerimo brojem donesenih zakona, nego njihovom stvarnom primjenom i efektima koje proizvode u životima građana.

       Na osnovu analize svih odabranih lokalnih zajednica možemo zaključiti da Bosna i Hercegovina raspolaže relativno razvijenim zakonodavnim okvirom u oblasti socijalne zaštite, ravnopravnosti spolova i zaštite žena od nasilja. Taj okvir počiva na već pomenutim međunarodnim standardima,  dok na domaćem nivou posebno izdvajamo Zakon o ravnopravnosti spolova u Bosni i Hercegovini, Zakon o zabrani diskriminacije, entitetske zakone o socijalnoj zaštiti, zakone o zaštiti od nasilja u porodici, kao i odgovarajuće krivično zakonodavstvo.

       Međutim, istraživanje je pokazalo da između onoga što je propisano i onoga što žene zaista ostvaruju u praksi još uvijek postoji određeni jaz. Taj jaz nije posljedica samo zakonskih rješenja, nego prije svega različitih institucionalnih kapaciteta lokalnih zajednica, nedovoljno razvijene međusektorske saradnje, neujednačene primjene propisa i ograničenih ljudskih i finansijskih resursa. U pojedinim sredinama razvijeni su veoma dobri modeli saradnje između centara za socijalni rad, policije, zdravstvenih ustanova, obrazovnog sektora i organizacija civilnog društva, dok u drugim sredinama takvi mehanizmi još uvijek nisu dovoljno institucionalizirani.

      Posebno želim naglasiti da tokom istraživanja nismo stekli utisak da nedostaje profesionalizma ili posvećenosti zaposlenih u institucijama. Naprotiv, u svih devet lokalnih zajednica susreli smo stručnjake koji svoj posao obavljaju vrlo odgovorno i često ulažu dodatne napore kako bi pomogli korisnicama. Međutim, pojedinačni profesionalni angažman ne može biti zamjena za sistemski uređene mehanizme saradnje, jasne procedure i dovoljno razvijene usluge podrške.

     Zbog toga smo istakli da u ovom trenutku Bosni i Hercegovini nisu potrebni novi zakoni koliko je potrebna dosljednija i ujednačenija primjena postojećih. To podrazumijeva jačanje institucionalnih kapaciteta, kontinuiranu edukaciju stručnjaka, unapređenje koordinacije između svih nadležnih sektora i razvoj lokalnih politika koje će ženama iz ranjivih društvenih grupa omogućiti da prava koja su im zakonom garantovana zaista mogu ostvariti u svakodnevnom životu. Upravo su u tom pravcu usmjerene su i preporuke koje smo izradili za sve odabrane lokalne zajednice.

-Upravo na višeslojnom normativnom sistemu Bosne i Hercegovine kojeg čini brojni zakoni, uredbe i slično, zasniva se i zakonodavni okvir koji se primjenjuje u Gradu Bihaću. Pored toga, postoje i lokalni strateški dokumenti. O kojim dokumentima je riječ i u kojoj se mjeri poštuju?

Grad Bihać, pored zakonodavnog okvira Bosne i Hercegovine, raspolaže i značajnim lokalnim strateškim dokumentima koji predstavljaju osnovu za unapređenje položaja žena i drugih ranjivih društvenih grupa.

     Prije svega izdvojila bih Gender akcioni plan Grada Bihaća za period 2024.–2026. godine, koji predstavlja ključni lokalni dokument u oblasti ravnopravnosti spolova. Njime su definisane mjere koje se odnose na ekonomsko osnaživanje žena, prevenciju nasilja, jačanje učešća žena u javnom životu, razvoj međuinstitucionalne saradnje, kao i saradnje s organizacijama civilnog društva. Pored toga, značajan doprinos daju i Strategija prema mladima, kroz mjere koje podstiču obrazovanje, zapošljavanje i aktivno uključivanje mladih žena u društveni život, kao i učešće Grada Bihaća u međunarodnim programima, poput ReLOaD2, koji dodatno jačaju lokalne kapacitete za razvoj inkluzivnih politika.

     Nalazi našeg istraživanja pokazali su da Grad Bihać ima kvalitetno postavljenu stratešku osnovu. Međutim, kao i u većini lokalnih zajednica, ključni izazov nije donošenje novih dokumenata, već njihova dosljedna i kontinuirana provedba.

Strateški dokumenti treba da budu živi dokumenti – da njihove mjere budu dosljedno provođene, redovno evaluirane i pretočene u konkretne rezultate koji će biti vidljivi u svakodnevnom životu žena kojima su namijenjene. Upravo u tome vidimo najveći potencijal za daljnje unapređenje lokalnih politika i praksi.

-Analiza odabranih općina/gradova obuhvaćenih ovim istraživanjem omogućila je identifikaciju zajedničkih obrazaca, kao i specifičnih pristupa u pogledu institucionalne prakse i politika koje se odnose na zaštitu i inkluziju žena iz ranjivih društvenih grupa. Koji su to zajednički izazovi i problemi u svim lokalnim jedinicama i da li se neka lokalna zajednica, uključena u projekt, ipak izdvaja po pitanju zaštite ranjivih grupa?

Ono što je meni, kao istraživaču bilo posebno važno jeste da nismo posmatrali samo jednu lokalnu zajednicu, nego smo istom metodologijom analizirali devet više lokalnih zajednica širom Bosne i Hercegovine. Upravo nam je to omogućilo da vrlo jasno prepoznamo gdje su izazovi zajednički, a gdje postoje primjeri dobre prakse iz kojih druge sredine mogu učiti.

     Pokazalo se da su problemi gotovo svugdje vrlo slični. Institucije uglavnom rade predano i profesionalno, ali se često suočavaju s ograničenim kapacitetima, nedostatkom specijalizovanih usluga i potrebom za snažnijom saradnjom između različitih sektora. Kada govorimo o zaštiti žena iz ranjivih društvenih grupa, nijedna institucija ne može sama odgovoriti na sve izazove. Zato je saradnja od presudnog značaja.

     Istovremeno, istraživanje je pokazalo da svaka lokalna zajednica ima nešto vrijedno što može ponuditi. Ne bih govorila o tome ko je „najbolji“, jer to nije bio cilj istraživanja. Međutim, može se reći da se Grad Tuzla izdvaja po razvijenijem sistemskom pristupu. Tamo smo prepoznali dobru međuinstitucionalnu saradnju, aktivno uključivanje organizacija civilnog društva i kontinuitet u razvoju lokalnih politika koje se odnose na zaštitu i osnaživanje žena. To svakako može biti primjer dobre prakse i drugim lokalnim zajednicama.

      S druge strane, i druge sredine imaju svoja vrijedna iskustva. Bihać je, primjerice, napravio značajan iskorak donošenjem Gender akcionog plana, Derventa se ističe dobrim modelom multisektorske saradnje, a Bijeljina snažnim partnerstvom s organizacijama civilnog društva. Upravo zbog toga smatram da najveća vrijednost ovog projekta nije samo u tome što smo identifikovali izazove, nego što smo prepoznali konkretna rješenja koja se mogu prenositi iz jedne lokalne zajednice u drugu.

     Na kraju, rekla bih da je to i najvažnija poruka cijelog istraživanja – ne moramo uvijek izmišljati nova rješenja. Vrlo često ona već postoje u nekoj drugoj lokalnoj zajednici. Potrebno ih je prepoznati, prilagoditi lokalnom kontekstu i omogućiti da dobra praksa postane standard, a ne izuzetak. 

-Na temelju sveobuhvatne analize zakonodavnog i institucionalnog okvira, lokalnih strateških dokumenata, te rezultata konsultacija s predstavnicima/ama institucija i organizacija civilnog društva formulisane su preporuke koje imaju za cilj jačanje kapaciteta lokalne zajednice u pogledu zaštite, osnaživanja i inkluzije žena koje pripadaju ranjivim kategorijama. Koje ste preporuke dali Gradu Bihaću?

Naše preporuke usmjerene su prije svega na to da postojeći sistem učinimo efikasnijim i dostupnijim ženama kojima je podrška najpotrebnija. Preporučili smo jačanje međusektorske saradnje kroz formalne protokole i multisektorske timove, kako bi institucije djelovale koordinisano, a ne svaka zasebno. Također, ukazali smo na potrebu kontinuiranih obuka zaposlenih u institucijama, unapređenja lokalnih strateških dokumenata kroz rodno odgovorno planiranje i budžetiranje, te razvoja posebnog lokalnog akcionog plana za borbu protiv rodno zasnovanog nasilja. Jednako važnim smatramo razvoj dostupnijih servisa podrške, uključujući besplatnu pravnu pomoć, savjetodavne i psihosocijalne usluge, kao i snažniju institucionalnu podršku organizacijama civilnog društva koje već pružaju značajnu pomoć ženama u lokalnoj zajednici.

-Tokom radionice, organizovane u julu prošle godine, prezentovan je strateški okvir za djelovanje. Koliko su okupljeni na radionici iskazali interes za sve navedeno?

Interes učesnika bio je zaista veliki, što nas je posebno ohrabrilo. Od samog početka željeli smo da ovaj proces bude zasnovan na partnerstvu, a ne samo na predstavljanju rezultata istraživanja. Zato su na radionici učestvovali predstavnici Gradske uprave Bihaća, Centra za socijalni rad, policije, pravosuđa, zdravstvenih i obrazovnih ustanova, kao i organizacija civilnog društva koje svakodnevno rade sa ženama iz ranjivih društvenih grupa.

     Diskusija je bila vrlo otvorena i konstruktivna. Učesnici nisu samo potvrdili nalaze istraživanja, već su svojim iskustvima dodatno doprinijeli oblikovanju preporuka. To pokazuje da postoji zajednička svijest da se položaj žena može unaprijediti jedino kroz partnerski rad svih relevantnih aktera.

     Posebno me raduje što strateški okvir nije ostao samo analitički dokument, nego je prepoznat kao praktična osnova za buduće djelovanje. Smatram da je upravo to najveća vrijednost ovog procesa – uspjeli smo okupiti institucije i organizacije civilnog društva oko zajedničkog cilja, a to je stvaranje dostupnijeg, efikasnijeg i inkluzivnijeg sistema podrške ženama kojima je ta podrška najpotrebnija.

-Od izrade ovog dokumenta i prezentacije prošlo je 11 mjeseci. Po vašem mišljenju da li je došlo do nekih pomaka kada je u pitanju jačanje resursa i kapaciteta i da li je ojačana međusektorska saradnja? Da li je sve navedeno imalo učinka po pitanju boljeg položaja i zaštite žena iz ranjivih kategorija?

Od izrade analize prošlo je gotovo godinu dana i vjerujem da je ovaj period bio dovoljan da se određene preporuke počnu razmatrati i postepeno ugrađivati u rad lokalnih institucija. Međutim, bila bih oprezna s tvrdnjom da su svi ciljevi već ostvareni, jer bi za takvu ocjenu bilo potrebno provesti novu analizu i uporediti pokazatelje sa stanjem koje smo evidentirali prošle godine.

      Ono što mogu reći jeste da smo tokom cijelog procesa primijetili spremnost institucija za saradnju i unapređenje postojećih praksi. Ako je ta spremnost pretočena u konkretnije oblike koordinacije, kontinuirane obuke i provođenje preporuka koje smo dali, onda sam uvjerena da će to imati direktan pozitivan učinak na položaj žena iz ranjivih društvenih grupa.

          Zaštita žena nije rezultat jedne aktivnosti ili jednog projekta. To je kontinuiran proces koji zahtijeva saradnju lokalne uprave, centara za socijalni rad, policije, pravosuđa, zdravstvenih i obrazovnih ustanova, ali i organizacija civilnog društva. Upravo zato vjerujem da je najveća vrijednost ovog projekta u tome što je otvorio dijalog i ponudio konkretne smjernice za daljnji razvoj lokalnih politika. Dugoročni uspjeh mjerit će se time koliko će te preporuke biti dosljedno primijenjene u praksi.