Hronologija presuda za genocid u Srebrenici

• Genocid na području Srebrenice (tzv. 'zaštićenoj zoni UN-a') potvrđen je pravomoćnim presudama međunarodnih sudova, kao i pravosudnih institucija u regionu, kojima je u skladu s najvišim međunarodnim pravnim standardima, činjenično, temeljeno na relevantnim materijalnim dokazima/dokumentima, svjedočenjima i vještačenjima, verificiran najteži zločin i jedini genocid počinjen na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata.

BIH, 11. juli - Genocid u Srebrenici (Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a broj 819 od 16. aprila 1993. godine ustanovljena kao zaštićena zona UN-a) potvrdila je i najviša sudska instanca u sistemu Organizacije ujedinjenih nacija (OUN) – Međunarodni sud pravde (ICJ) u Haagu presudom od 26. februara 2007. godine.

Odlučujući po tužbi Bosne i Hercegovine protiv Srbije (tužba pokrenuta 1993. godine protiv ondašnje Savezne Republike Jugoslavije-SRJ), ICJ je utvrdio odgovornost Srbije zbog kršenja Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, a istom presudom direktnim izvršiocima genocida označeni su vojska i policija Republike Srpske.

Presudom ICJ-a je, između ostalog, utvrđeno “da je Srbija prekršila obavezu sprječavanja genocida iz Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida u vezi sa događajima u Srebrenici u julu 1995. godine, te da nije ispunila obaveze iz privremenih mjera koje je Sud naredio 8. aprila i 13. septembra 1993. godine u ovom predmetu, i to tako što je propustila poduzeti sve mjere koje je imala na raspolaganju da spriječi genocid u Srebrenici”.

Za genocid u Srebrenici osuđeni su najviši civilni i vojni dužnosnici RS – Radovan Karadžić, prvi predsjednik RS i vrhovni komandant Vojske RS (VRS), koji je u martu 2019. godine u Haagu osuđen pravomoćno na kaznu doživotnog zatvora za genocid u Srebrenici, te zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja u drugim dijelovima BiH (1992-1995.).

Karadžić je u maju 2021. godine iz Pritvorske jedinice u Haagu prebačen na izdržavanje kazne u zatvor u Velikoj Britaniji.

Također, bivši komandant Glavnog štaba VRS-a Ratko Mladić je na doživotni zatvor osuđen pravomoćno 8. juna 2021. godine, čime je Apelaciono vijeće MMKS-a potvrdilo prvostepenu kaznu, izrečenu za genocid, zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, odnosno, udružene zločinačke poduhvate, ubistva, progone, terorisanje civila i uzimanje talaca.

Proglašavajući Mladića krivim za genocid u Srebrenici, Haški tribunal je u prvostepenom postupku utvrdio da je imao genocidnu namjeru da uništi Bošnjake u Srebrenici kao značajan dio zaštićene grupe, a dokaz za tu njegovu namjeru, po presudi, bila je poruka Srebreničanima da “mogu opstati ili nestati”.

"Mladić je više puta izjavljivao da je došlo vrijeme za osvetu Turcima, kao i da bi Turaka davno nestalo da ih ne čuva međunarodna zajednica", rečeno je prilikom izricanja prvostepene presude u novembru 2017. godine.

Ovom, kao i drugim presudama ICTY-a i Suda BiH, utvrđeno je kako su pripadnici vojske i policije RS u julu 1995. izvršili napad na tada zaštićenu enklavu Srebrenicu, nakon čega je više od 7.000 muškaraca i dječaka ubijeno, a više od 40.000 žena, djece i starijih protjerano.

Apelaciono vijeće MMKS-a potvrdilo je u konačnoj presudi Mladiću zaključke Pretresnog vijeća ICTY-a kako je u Srebrenici postojao udruženi zločinački poduhvat (UZP) s ciljem uklanjanja bošnjačkog stanovništva ubistvima muškaraca i prisilnim iseljavanjem žena, djece i starijih muškaraca. Potvrđeno je da su od jutra 12. jula 1995. zločini genocida, istrebljenja i ubistva postali dio sredstava za postizanje tog cilja.

Mladić je, kako je Apelaciono vijeće utvrdilo, značajno doprinio tom UZP-u i dijelio namjeru za postizanje zajedničkog cilja.

Vijeće je, također, naznačilo da nije ubijeđeno u navode Mladićeve žalbe da je on djelovao u cilju evakuacije civila zbog humanitarnih razloga, potvrdivši zaključke iz prvostepene presude da civili koji su napustili Srebrenicu u julu 1995. nisu imali drugu mogućnost.

Vijeće nije prihvatilo ni navode iz žalbe koji se odnose na dokaze o njegovom odsustvu iz Srebrenice, nepostojanju efektivne kontrole nad MUP-om, autentičnosti i pouzdanosti određenih presretnutih razgovora, kao i njegovom znanju o zločinima i nemogućnosti da kazni odgovorne.

Hronološki posmatrano, prva presuda kojom je utvrđen genocid u Srebrenici bila je ona koju je Radislavu Krstiću, bivšem načelniku Štaba/zamjeniku komandanta Drinskog korpusa VRS-a, izrekao ICTY, a koji je 2004. godine pravomoćno osuđen na 35 godina zatvora.

ICTY je onda konstatirao kako je zločin planiran 's vrha', te da su najodgovorniji članovi Glavnog štaba VRS-a.

"Vijeće naziva masakr u Srebrenici njegovim pravim imenom – genocid. Oni koji su za njega odgovorni, nosit će žig i on će služiti kao upozorenje drugima koji pomisle da počine jedan tako jeziv čin", kazao je, među ostalim, sudija Theodor Meron na izricanju presude Krstiću.

Kako se u toj presudi navodi, „za čuvanje, prevoz i pogubljenje bosanskih muslimana angažovane su jedinice VRS-a, uključujući pripadnike Zvorničke brigade te Desetog diverzantskog odreda. Učešće tako velikog broja jedinica pokazuje do koje je mjere proces bio isplaniran, a učešće Diverzantskog odreda pokazuje da je u tu operaciju bio direktno umiješan Glavni štab VRS-a”.

Kada se radi o vojnim aspektima presuda za Srebrenicu, najviše je osuđenih iz Glavnog štaba VRS-a i Zvorničke brigade, a kada se radi o policijskim strukturama, najveći broj bivših pripadnika Drugog odreda Specijalne policije Šekovići i Centra za obuku “Jahorina” MUP-a RS.

Da je genocid u Srebrenici bio svjesno planiran dokazuje i dokument broj 283/95 od 13. jula 1995., koji je potpisao tadašnji načelnik Centra javne bezbjednosti (CJB) Zvornik Dragomir Vasić, a radi se o dokumentu koji je ICTY-u dostavio jedan od članova ekspertnog tima za istraživanje ratnih zločina.

Vasić je kao svjedok Tužiteljstva u Hagu, u procesu generalu Momčilu Perišiću, bivšem načelniku Generalštaba Vojske Jugoslavije, svjedočio “da je načelnik bezbjednosti Glavnog štaba VRS-a Ljubiša Beara dobio od generala Ratka Mladića naređenje da pobije Muslimane zatočene u Bratuncu nakon okupacije Srebrenice”.

Ljubiši Beari je u ICTY-u na suđenju za genocid 2010. godine izrečena kazna doživotnog zatvora, 2015. godine, a ista kazna izrečena je i Zdravku Tolimiru, načelniku Sektora za obavještajno-bezbjednosne poslove Glavnog štaba VRS-a.

Beara je 2017. godine preminuo tokom izdržavanja kazne u zatvoru u Njemačkoj, a Tolimir godinu prije, u trenutku kada je čekao upućivanje na izdržavanje kazne.

Na doživotni zatvor osuđen je i potpukovnik Drinskog korpusa VRS Vujadin Popović, koji je oglašen krivim za genocid, istrebljenje, ubistvo i progon Bošnjaka.

Bivšem načelniku uprave za operativno-nastavne poslove Glavnog štaba Radivoju Miletiću je izrečena zatvorska kazna u trajanju 18 godina, dok je član Glavnog štaba VRS-a Milan Gvero osuđen na pet godina, ali je umro dok se nalazio na privremenoj slobodi.

Pri Glavnom štabu VRS-a djelovao je 10. diverzantski odred, čijih je šest nekadašnjih pripadnika osuđeno zbog pogubljenja na ekonomiji "Branjevo", u blizini zvorničkog sela Pilica, gdje je ubijeno oko 800 muškaraca, od kojih su neki imali poveze na očima i rukama, a koji su prethodno dovezeni autobusima iz škole u ovom mjestu.

Dražen Erdemović je bio prvi koji je u ICTY-u priznao krivicu zbog sudjelovanja u ubistvima zarobljenih muškaraca i dječaka, te je 1996. godine osuđen na pet godina, dok je Marko Boškić priznao krivnju te je u Sudu BiH, po sklopljenom sporazumu, osuđen na deset godina zatvora.

Na dugotrajne kazne zatvora osuđeni su – Franc Kos, koji je dobio 35 godina, Stanko Kojić 32 i Zoran Goronja 30 godina, dok je Vlastimiru Golijaninu izrečena zatvorska kazna u trajanju od 15 godina.

Veza između Glavnog štaba VRS-a i policijskih jedinica na terenu u Srebrenici, prema presudama ICTY-a, bio je Ljubiša Borovčanin, koji je od 10. jula 1995. bio komandant združenih snaga jedinica policije, a koji je u Haagu osuđen na 17 godina zatvora.

Presudom izrečenoj u Srbiji su na ukupno 53 godine zatvora 2007. osuđena četvorica pripadnika “Škorpiona” - Slobodan Medić (20 godina zatvora), Branislav Medić (20 godina zatvora), Pero Petrašević (13 godina zatvora) i Aleksandar Medić (pet godina zatvora), za ubistva šestorice Srebreničana počinjena u julu 1995. na području Trnova.

Druga presuda donesena je nakon što je s bivšim pripadnikom 10. diverzantskog odreda Brankom Gojkovićem zaključen sporazum o priznavanju krivice kojim je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju deset godina.

Za sudjelovanje u strijeljanju šestorice srebreničkih Bošnjaka u Trnovu, još dvojica pripadnika “Škorpiona” Milorad Momić i Slobodan Davidović osuđena su 2005. u Hrvatskoj na po 15 godina zatvora.

Optužnica protiv pripadnika zloglasne jedinice (“Škorpiona”) podignuta je na osnovu videosnimka koji su napravili pripadnici te jedinice tokom egzekucije u Trnovu. Snimak je prvi put javno prikazan 2005. na suđenju Slobodanu Miloševiću sudom u Den Haagu.

MMKS je na po 15 godina zatvora osudio nekadašnje čelnike srbijanske Službe državne bezbjednosti - Jovicu Stanišića i Franka Simatoviča, koji su pored zločina počinjenih Bosanskom Šamcu, Bijeljini, Zvorniku i Doboju, proglašeni odgovornim i za ubistva Srebreničana na području Trnova, čiji su egzekuciju izvršili pripadnici spomenutih Škorpiona.