Haaretz: Gledajući Srbe kako žaluju za Mladićem, vidi se jeziva budućnost Izraela

• Reakcije u Srbiji i entitetu Republika Srpska na smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića izazvale su zgražavanje širom svijeta, ali su u Tel Avivu podstakle jedno sasvim drugačije osjećanje, jeziv osjećaj prepoznavanja.

BIH, 02. septembra - Reakcije u Srbiji na smrt osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića izazvale su zgražavanje u međunarodnoj javnosti, ali su u Tel Avivu podstakle dubok i uznemirujući osjećaj prepoznavanja. U opširnoj analizi za najugledniji izraelski list Haaretz, politička analitičarka Dahlia Scheindlin povlači oštru paralelu između načina na koji srbijansko društvo poriče zločine iz devedesetih i trenutnog političkog i društvenog stanja u Izraelu usljed rata u Gazi.

Scheindlin podsjeća na Mladićevu ulogu vojnog zapovjednika vojske bosanskih Srba koji je pred Međunarodnim sudom u Hagu 2017. godine osuđen za genocid i druge ratne zločine nad Bošnjacima.

Njegovo lice, kako navodi, zauvijek ostaje simbol odbojnih djela u Bosni i Hercegovini koja su početkom devedesetih šokirala svijet i nju samu dok je bila studentica. Ipak, umjesto osude, Srbija mu je priredila ispraćaj dostojan heroja, sa zastavama na pola koplja i strastvenim hvalospjevima tvrdolinijaških političara.

"Kako Srbi mogu ostati bez pokajanja? Zar trideset godina nakon završetka rata ne odbacuju izgladnjivanje Bošnjaka iza bodljikave žice, masovna silovanja i kosti u zemlji Srebrenice?", pita se autorica. Gledajući te prizore iz Tel Aviva, naglašava da nije osjetila iznenađenje, već jezivu bliskost.

"Svijet se pitao kako Izrael može prihvatiti ono što radi u Gazi već tri godine. Odgovor Srbije djelovao je poput gledanja u duha budućnosti samog Izraela", piše Scheindlin i postavlja pitanje budućnosti: "Da li je istina, pitala sam budućnost? Hoće li Izraelci za trideset godina svečano blagosiljati Benjamina Netanyahua kao heroja odbrane? Šta je s Yoavom Gallantom, ministrom odbrane tokom prve godine rata u Gazi, čovjekom koji je zagovarao kolektivnu i hermetičku opsadu i vodio nemilosrdan rat koji je odnio najmanje onoliko civilnih života koliko i više od 41.000 poginulih u Bosni? A to su samo dvojica Izraelaca koji se suočavaju s optužnicama Međunarodnog krivičnog suda."

Analizirajući reakcije s prostora bivše Jugoslavije, Scheindlin ističe da smrt ratnog zločinca ne donosi iscjeljenje niti automatski zacjeljuje rane. U tekstu prenosi riječi Emira Suljagića, direktora Memorijalnog centra Srebrenica i čovjeka koji je sam preživio genocid. Suljagić je na mreži X napisao da je gradio bolji život ne čekajući Mladićevu smrt:

"Ne znam šta bih rekao niti želim komentarisati gnusobu koja je umrla u pritvorskoj jedinici UN-a u Scheveningenu. Umjesto toga, pomogao sam kćerkama da naprave 'nakit'... Čitali priče pred spavanje. Obje sam uspavao. Moj život ide dalje. Moja djeca neće odrastati u istim sjenama u kojima sam ja odrastao."

Također, autorica navodi i opservacije poznatog kosovskog intelektualca Vetona Surroija, koji se prisjetio čuvene fotografije na kojoj Mladić s lažnom velikodušnošću potapše bošnjačkog dječaka po glavi, dok praktično u istom trenutku izdaje naređenje da se dječakov otac zakolje zajedno s još 8.000 ljudi. Surroi podsjeća da su srbijanske vlasti godinama štitile Mladića i Radovana Karadžića od međunarodne pravde, te zaključuje: "Njegovo tijelo je možda položeno u kovčeg, ali general Mladić nastavlja živjeti."

Lekcija za Izrael

Iz ovih iskustava, Scheindlin izvlači ključnu lekciju za Bliski istok: međunarodna zajednica 1995. godine u Bosni i Hercegovini nije čekala da strane počnu vjerovati jedne drugima kako bi nametnula mirovni sporazum.

"Prevedeno na izraelsko-palestinske odnose, niko nikada ne bi trebao čekati 'izgradnju povjerenja' niti uslovljavati mir. Rat, okupacija i ubijanja moraju prestati odmah, a ne nakon što pričekamo da se ljudi počnu osjećati ugodno jedni s drugima, jer se to vjerovatno neće dogoditi", izričita je autorica.

Ipak, autorica naglašava da srbijansko društvo nije potpuno homogeno. U tekstu citira izjavu Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, na čijem je čelu Sonja Biserko, organizacije koja je u izjavi poslanoj Haaretzu jasno poručila:

"Srbija se nikada nije iskreno suočila s porazom politike koja je dovela do ratova devedesetih, niti s njenim posljedicama. Umjesto kritičkog preispitivanja te politike, odgovornosti za nju i ogromnih ljudskih i političkih žrtava koje je proizvela, značajan dio srbijanskog društva nastavlja prihvatati narativ u kojem se ratovi prikazuju kao historijska nepravda prema Srbima."

Biserko u izjavi upozorava da ovaj narativ ima odjeka i među mlađom generacijom koja sebe vidi kao nosioca demokratskih promjena, te naglašava da stvarna demokratizacija zahtijeva "fundamentalni prekid s ideologijom koja je opravdavala rat, teritorijalnu ekspanziju i nasilje u ime srpske nacije".

Scheindlin podsjeća i na pozitivne primjere, poput mladih u Novom Sadu koji su cijepali plakate s Mladićevim likom uz povike "Zlikovac, a ne heroj!" i "Srbi nisu genocidan narod", kao i na brojne građane koji godinama u javnosti jasno osuđuju ratne zločine i genocid u Srebrenici.

Na kraju svoje obimne analize, izraelska analitičarka se poziva na zaključke historičara i teoretičara poput Hannah Arendt i Christophera Browninga, koji su dokazali da u odgovarajućim, užasnim okolnostima svako može biti pretvoren u zločinca i ubicu.

"To što ste bili žrtva zločina ne pruža nikakav štit od toga da postanete počinilac, prečesto nas to učini slijepima za samu mogućnost da naše vlastito nasilje ikada može biti zločin, jer sve postaje 'samoodbrana'", upozorava Scheindlin.

Ona objašnjava kako su Srbi devedesetih bili uvjereni da su žrtve historije, spajajući glasine o Albancima na Kosovu s traumama iz Drugog svjetskog rata i ustaškim zločinima, pa sve do poraza od Osmanskog carstva 1389. godine. Ta stvarna i mitska trauma eksplodirala je u egzistencijalnu prijetnju koju su iskoristili vođe žedne vlasti, prožimajući društvo nacionalizmom kroz turbo-folk muziku i akademske radove.

"Kao Jevrejku, ono što me proganja nije samo kako se jedan narod može zaklati ili kako se svijet može mobilizirati da zaustavi takvu okrutnost. Vjerujem da je hitnije pitanje koje bi sva društva trebala postaviti sebi: Kako ćete prepoznati zločinca kada se pojavi među vama, u vaše ime, u ime vaše djece, da bi legitimizirao svoje zločine nad drugima? Kako ćete znati da ste iskorišteni i šta ćete učiniti da zaustavite zločine?", zaključuje Dahlia Scheindlin u Haaretzu.