Emir Demir nam je ispričao kako je u Istanbulu pronašao mezar Husein-kapetana Gradaščevića

• Historičar Emir Demir je poslije višemjesečnih istraživanja u Istanbulu identificirao mezar Husein-kapetana Gradaščevića koji je u prvoj polovini 19. stoljeća bio na čelu pokreta za autonomiju Bosne u okviru Osmanskog carstva.

KULTURA, 1. septembra - Ranije su postojale samo pretpostavke o tome gdje se nalazi Gradaščevićev mezar. Naime, dr. Demir je utvrdio da se mezar nalazi kod Velike istanbulske džamije Ejupsultan, ali ne na mjestu za koje se prvobitno mislilo da jeste Gradaščevićev mezar.

Kako je i sam kazao, u tome mu je pomogao profesor historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu (UNSA) Husnija Kamberović i stručnjak za epitafe Nesip Pepić, a osnova istraživanja bili su mu spisi i radovi istaknutog historičara Hamdije Kreševljakovića.

Tim povodom, s Demirom smo razgovarali o samoj lokaciji mezara, kako ju je uspio identificirati, šta to za njega predstavlja i šta su mu sljedeći koraci. Ustupio nam je i fotografije mezara, za koje je istakao da su ekskluzivne.

Vi ste sada definitivno utvrdili gdje se nalazi mezar Husein-kapetana. Prije svega kako se ta lokacija zaboravila?

Definitivno je bez i najmanje sumnje potvrđeno mjesto na kojem je sahranjen Husein-kapetan Gradaščević. Komparacijom prethodne fotografije iz 1935. i današnjeg stanja može se zaključiti da je mjesto mezara, koje je prije bilo u prilično zapuštenom stanju, doživjelo i određene promjene.

Prvenstveno mislim da je Husein-kapetanov nišan u sadašnjem stanju pomjeren prema samom visokom zidu za oko jedan metar. Kada je hodža Mehmed Forti 1834. pronašao ovaj mezar, sam mezarluk na Ejupsultanu je bio u prilično devastiranom stanju.

Pošto se Husein-kapetanov mezar nalazi uz sami zid koji je visok pet metara, a prethodno nije bilo stepenica kojima bi se pristupilo, u jednom beogradskom časopisu navodi se da su tim povodom poduzeli veoma zahtjevan poduhvat montiranja skele, tj. samo da bi kapetanov mezar bio fotografisan.

Hamdija Kreševljaković, kako se razumije iz njegovog teksta u Narodnoj uzdanici iz 1935., dobio je upravo ovu fotografiju koju je i objavio u istom glasilu. On je naglasio u kojem se pravcu nalazi mezar, ali se iz konteksta dalo zaključiti da poduhvat fotografisanja nije lično poduzeo, već da mu je fotografija dostavljena.

Poslije ovog perioda više nema navoda o kapetanovom mezaru. Svjetski ratovi, društveno-političke prilike i interes za ovom vrstom istraživanja je sigurno strogo praćen i reduciran u socijalističko vrijeme. Također, jedan od faktora zaborava mjesta ukopa Husein-kapetana je bio i otežan pristup, kao što smo prethodno rekli, te je tako mezar bio izvan domašaja svakodnevnih pogleda prolaznika i posjetitelja.

Na koji način ste došli do otkrića lokacije?

Do posljednjeg otkrića došlo se metodom integrativne analize, odnosno prikupljanja svih podataka koji su mogli potencijalno uputiti na mjesto kapetanovog ukopa.

Oko ovog pitanja je postojala i određena skepsa jer postoji nekoliko dokumenata iz 1833. u Osmanskom arhivu u Istanbulu koji govore o carskoj naredbi o udaljavanju Husein-kapetana u Anadoliju, vjerovatno u grad Trabzon. Iz tog aspekta postojala je bojazan da mezar nije uopće u samom Istanbulu, odnosno Ejupsultanu.

Međutim, Fortina, odnosno Kreševljakovićeva fotografija iz "Narodne uzdanice", prikazala je niz nišana, a za centralni nišan, prikazan u ogradi (haziri), pretpostavljalo se da označava Husein-kapetanov mezar. Ipak, za to nije postojao jasni dokaz.

Srećom, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci sačuvani su originalni primjerci "Narodne uzdanice" te smo uvećavanjem fotografije, iako je bila također slabe rezolucije, uspjeli prepoznati fragmente teksta tariha/apitafa koje je Kreševljaković zabilježio ispod same fotografije, iako su bili ispresijecani šipkama ograde. Time smo utvrdili o kojem je nišanu tačno riječ i dobili percepciju o njegovom obliku.

Okolina na fotografiji je pokazivala, odavala konfiguraciju zemljišta i potporne zidove, gdje smo utvrdili da Husein-kapetanov mezar sigurno nije u ravnom dijelu harema Velike džamije na Eyupsultanu.

Fokus je stavljen na brdoviti dio mezarluka s potpornim zidovima u radijusu od 200 metara te je mezar već drugi dan pronađen. Nišan je u veoma dobrom stanju. Može se reći da je odolio i da će dugo odolijevati zubu vremena jer je isklesan od veoma kvalitetnog granitnog kamena.

Epitaf je savršeno očuvan bez ijednog oštećenog slova, osim što je datum smrti ostao niže od zida (1250. po hidžretskoj godini/1835.), pa ga je teže bilo snimiti dok su dan i mjesec (11. rebiulahir/17. august) ostali na nišanu ispod nivoa zemlje, ali su sasvim pouzdano preneseni kod Krševljakovića, kao i ostali dio teksta.

Šta vama lično predstavlja, koji su sljedeći koraci?

Ovo otkriće za mene lično predstavlja sudbinsku satisfakciju za sav uloženi trud na sličnim projektima, u kojima sam već nekoliko zadnjih godina radio na prijevodu osmanskih popisnih deftera, tematiku Klek-Neuma u osmanskom periodu te prijevoda velikog broja dokumenata s osmanskog jezika i epitafa s nišana u Bosni i Hercegovini.

Najvažnije od svega da su ovim neoborivim otkrićem isključene sve moguće špekulacije i malverzacije. Potom, utvrđena je značajna historijska činjenica prema kojoj ipak sultanske vlasti nisu uspjele Husein-kapetana deportovati u Anadoliju zbog smrti koja ga je zatekla nakon samog izdavanja dekreta.

Kada je riječ o budućim inicijativama, mislim da bi najgore što bi se moglo desiti su nenaučna i neinstitucionalna djelovanja u interpretaciji i eventualnom rješavanju statusa ovog grobnog mjesta. Čak mislim da je oko ovog mjesta potrebno ponovo postaviti zaštitnu ogradu.

Apeliram da nadležne institucije procijene i putem diplomatskih predstavništava poduzmu potrebne mjere i inicijative za zaštitu Husein-kapetanovog mezara. Samo nadležne institucije trebaju utvrditi stanje i donijeti buduće odluke o njegovom statusu.

Nadam se da ćemo ovom pitanju iz aspekta očuvanja nacionalne i kulturne baštine posvetiti punu pažnju. Eventualno izmještanje mezara, o čemu sada ima još više polemike, isključivo je u nadležnosti državnih instanci koje bi morale za to angažirati stručne timove iz više oblasti. Ti procesi nisu lagani i vjerovatno će, ukoliko se krene tim putem, dugo trajati.