Botonjići – Spaljeno naselje koje svjedoči o zločinima i genocidu

 - Naselje Botonjići samo je jedno od brojnih zaseoka Biljana. Potpuno spaljeno i uništeno, predstavlja još jedan dokaz zločinačke namjere agresora da sa ovih prostora nestane svo bošnjačko stanovništvo. Još jedan dokaz genocida. Njihove žrtve nisu bili samo muškarci. Na najsvirepiji način ubijali su i žene i djecu. Bili su im živa lomača. Za nestanak Botonjića još niko nije odgovarao. A imena se znaju. Sve su to, kažu preživjeli, njihove dojučerašnje komšije, kumovi, prijatelji.

BILJANI, 08. jula - Vriske, jauci, vatra i dim, Ermina Botonjić će zauvijek pamtiti. Bila je devetogodišnja djevojčica kada je, zajedno s majkom i ostalima iz prognanih Botonjića u Crnolićima, gledala zapaljenu štalu na Kamenu, u kojoj je među 11 zatvorenih bio i njen šesnaestogodišnji brat Ermin.

Sa Erminom u smrt otišao je i njegov vršnjak Teufik. Njihovi očevi nisu bili u selu, dok su ostali muškarci uglavnom odvedeni u nepoznato ili u logore poput Manjače. Ironično jeste, ali oni koji su iz Botonjića završili u ovom logoru, jedini su i preživjeli.

U štali na Kamenu zapaljeni su otac i supruga Smaila Botonjića. Supruzi Esmi, kažu, istrgli su iz naručja ni godinu staru kćer. Još tri su ostale iza nje. Najstarija od desetoro, bila im je i otac i majka.

Nakon što je pretučen, Smail je završio na Manjači, a kad je oslobođen, i dalje su mu stizale poruke kako mu suprugu živu muče i da je treba izbaviti. Radili su to Srbi koji su se htjeli okoristiti. U Ključu je jednom susreo svog mučitelja, ali ga niko nije niti zaustavio.

Posmrtni ostaci ubijenih na Kamenu, osim šačice spaljenih kostiju, nikada nisu pronađeni. To malo, ukopano je u zajedničku grobnicu u Biljanima. Kasnije je potvrđeno da su očuvani dijelovi pripadali Smailovom ocu. Bio je mučen i prije nego što će ga spaliti, nakon jednog od redovnih progona.

I Hasib Botonjić je tada imao svega 16 godina. I on se sjeća brojnih istjerivanja, ispitivanja, odvajanja pa vraćanja.

Božija volja bila je da se vrati među svoje, jer su ga u zapričavanju jednostavno zaboravili. Mirni nisu bili nijedan dan, jer su im okupacijom, još od polovine maja, svakodnevno bili sluge. Sve do tog kobnog sedmog na osmi august. Pucanj pištoljem komšije Save Lakića ustvari bio je znak da nahrupe na sva vrata kuća koja su morala biti obilježena bijelim čaršafima i trakama. Hasib se sjeća svih koji su odvojili njegove vršnjake i još devetero drugih.

Na Kamenu su, prije ovog zločina, u vlastitoj kući zapalili Beharu i Pašu Botonjić. Danas su tu, kao spomenik, ostali samo temelji. A može li se ovdje govoriti o pukom zločinu? Ni genocid nije dovoljna riječ, jer su bezdušni počinioci u ljudskom obliku sistematski i planski znali koga odvode i ubijaju. A kazne, ni 33 godine poslije, nema.

Ključ – Prijedor – Srebrenica. Isti obrazac, različito vrijeme, obim prostora i broj ubijenih. I svi naši svjedoci.

Nažalost, ovdje je pravda zatvorila svoja vrata, ali sjećanja izbrisati ne mogu i neće nikada.