Bihać čuva istinu o Garavicama uprkos političkim manipulacijama

 - Na Garavicama je u ljeto 1941. godine ustaški režim ubio na hiljade Srba, Jevreja, Roma i antifašista. Ovo stratište jedno je od najvećih u Drugom svjetskom ratu na prostoru bivše Jugoslavije. Garavice imaju spomenik, poznato je ko je počinilac, a zločin nikada nije bio skrivan.

BIHAĆ, 6. septembra - Ipak, politički predstavnici iz RS-a ovaj prostor često koriste za manipulacije – nadmeću se brojkama, šalju poruke podjela i pretvaraju sjećanje na žrtve u sredstvo političke borbe. Za razliku od toga, Bišćani dostojanstveno čuvaju spomen-park koji je preživio i ratna razaranja devedesetih.

Svake godine u augustu ili septembru Garavice postaju mjesto okupljanja političara i udruženja, gdje se, umjesto pijeteta, često čuju govori u kojima se prošlost koristi za kreiranje osjećaja stalne ugroženosti i opravdavanje novih podjela. Naglasak se stavlja na brojke koje se stalno mijenjaju, iako je tačan broj žrtava nepoznat. Ipak, činjenice ostaju – zločin na Garavicama ima ime i prezime, spomen-obilježje, i nikada nije bio prikriven.

Današnji problem nije zaborav Bihaća, već pokušaji političkih elita da Garavice iskoriste za vlastite ciljeve. Umjesto da ovo mjesto ostane simbol zajedničkog sjećanja, ono postaje pozornica govora koji prizivaju iste one podjele koje su nekada dovele do stradanja.

Priča o Garavicama, međutim, nadilazi dnevnu politiku. Spomen-park je nastao iz komšijske solidarnosti i zajedničke želje da se žrtve ne zaborave. Prvi spomenik podignut je 1949. godine na inicijativu porodica ubijenih, a u njegovu izgradnju bile su uključene sve etničke zajednice. Drugi je podignut 1951, dok je današnji memorijalni kompleks, djelo arhitekte Bogdana Bogdanovića, otvoren 1981. godine. To znači da su čak tri spomenika posvećena garavičkim žrtvama.

Garavice bi trebale ostati ono što su i bile u svojoj izvornoj ideji – prostor dostojnog sjećanja i trajni podsjetnik da se zločin ne smije ponoviti. Uprkos svemu, važno je podsjetiti da je Spomen-park očuvan upravo zahvaljujući lokalnom stanovništvu, što pokazuje da Bihać nikada nije skrivao zločin počinjen 1941. godine, niti je zaboravio svoje stradale.