BALKANE, BALKANE, BALKANE MOJ: Neue Zürcher Zeitung u pogledu zašto Balkan ima loš imidž?

-    Oni koji Balkan poznaju samo izdaleka, vjeruju u stereotipe: korupcija, nasilje, nacionalizam. Povjesničar Oliver Jens Schmitt za list Neue Zürcher Zeitung objašnjava što je od toga istina, a što mit...

BEČ/BERLIN, 31. JULI - Švicarski povjesničar Oliver Jens Schmitt, profesor povijesti Istočne Europe na Sveučilištu u Beču i jedan od vodećih poznavatelja društvene i kulturne povijesti jugoistočne Europe, u intervjuu za švicarski list Neue Zürcher Zeitung (NZZ) govori o tome koliko su predodžbe o Balkanu utemeljene na činjenicama, a koliko na stereotipima. Schmitt je i jedan od urednika opsežnog „Priručnika za povijest jugoistočne Europe", a nedavno je objavio knjigu „Moskovljevi zapadni suparnici – europska povijest od Sjevernog rta do Crnog mora".

Na pitanje je li Balkan uopće napredovao, s obzirom na to da se mnogi problemi iz 19. stoljeća mogu i danas prepoznati – poput klijentelizma, ekonomske zaostalosti ili slabog građanskog društva, Schmitt odgovara da napretka svakako ima, ali se on više odnosi na društvo, nego na strukture vlasti.

Prema njegovim riječima, u posljednjih 35 godina u svim državama regije izrasla je građanska, urbana srednja klasa koja je međunarodno umrežena, posjeduje bogato iskustvo života i rada u inozemstvu i više nije snažno vezana za lokalne centre moći. Ona je stvorila „javnost, ili bolje rečeno protujavnost“, što povjesničar Schmitt smatra povijesno novom pojavom.

Čvrsti savezi policije, službi, poslovnih elita i crkve

Na pitanje zašto ta društvena skupina nigdje nije uspjela preuzeti vlast, Schmitt objašnjava da su nakon pada komunističkih diktatura u državama poput Srbije ili Rumunjske nastali čvrsti savezi policije, sigurnosnih službi, poslovnih elita i Pravoslavne crkve, koje je teško razbiti. Dodaje da protestni pokreti, ukoliko žele političke promjene, moraju prerasti u stranke, ali da pritom lako gube podršku čim i sami počnu djelovati korumpirano.

Govoreći o studentskim i građanskim prosvjedima u Srbiji i demonstracijama u Albaniji, gdje se građani protive poslovima s investitorima, Schmitt ocjenjuje da se u Srbiji okupio vrlo širok politički spektar, „od proeuropskih intelektualaca do tvrdokornih nacionalista“.

„Svi su protiv vlasti, ali imaju vrlo različite predodžbe o tome što bi trebalo doći poslije nje. Režim i represivni aparat u Srbiji toliko su snažni da prosvjed funkcionira bez jasno prepoznatljivih vođa, jer bi oni odmah bili uklonjeni.“

Prikrivanje socijalnih i ekonomskih problema nacionalizmom

Na pitanje zašto je etnički nacionalizam, koji Balkan obilježava još od 19. stoljeća, i dalje toliko snažan, Schmitt odgovara da mnoge države imaju „krhak nacionalni identitet“, zbog čega nacionalizmom često prikrivaju socijalne i ekonomske probleme.

„Također, tijekom proteklih dvjesto godina razvile su se snažne strukture u kojima velik broj ljudi živi upravo od njegovanja takvih nacionalnih narativa. Taj obrazac posebno je izražen na vrhu državnih institucija – u Akademiji znanosti, Pravoslavnoj crkvi i vojsci. To podjednako vrijedi za Srbiju i Rumunjsku“, kaže povjesničar Schmitt.

Na konstataciju švicarskog lista da se Balkan gotovo uvijek pokreće kada se promijeni sustav velikih sila u koji je uklopljen, podsjećajući da je tako bilo sa slabljenjem Osmanskog Carstva, krizom Austro-Ugarske ili završetkom Hladnog rata, Schmitt kaže da je najpovoljnija situacija za regionalne vladare ona kada se velike sile međusobno natječu na Balkanu i pojašnjava:

„To im daje prostor za manevriranje. Najnepovoljnija je situacija kada postoji jedan hegemon, kao što je Europska unija kratko bila početkom ovog stoljeća. To je vrijeme prošlo i Bruxelles danas ima konkurenciju u Kini, Sjedinjenim Američkim Državama i Rusiji. Vučić to vrlo vješto koristi, balansirajući između tih sila. Takva politika ima dugu tradiciju. Novija istraživanja pokazuju da Osmansko Carstvo nije bilo ništa drugo doli skup regionalnih vladara koji su bili odani Istanbulu sve dok ih je on ostavljao na miru. Nijedno carstvo nije uspjelo u potpunosti centralizirati Balkan. Kad god je željelo dominirati, moralo je surađivati s lokalnim elitama.“

Tito majstor balansiranja između Istoka i Zapada

A na konstataciju da je Josip Broz Tito bio pravi majstor balansiranja između Istoka i Zapada, Schmitt odgovara potvrdno i podsjeća da je sličnu politiku vodila i Rumunjska. „I Tito i rumunjski diktator Ceaușescu bili su uvjereni komunisti, ali su mnogo zaradili zahvaljujući politici balansiranja između Istoka i Zapada“, kaže on. Dodaje da su oba sustava propala kada je završetkom Hladnog rata nestao prostor za takvu politiku.

Neue Zürcher Zeitung zatim se osvrće na današnje geopolitičke promjene i drugačiji pristup Sjedinjenih Država regiji. Schmitt ocjenjuje da političkim elitama na Balkanu više odgovara transakcijski pristup Washingtona nego, kako kaže, „moralizatorsko i često neučinkovito djelovanje Europske unije“. Kritizira i činjenicu da Bruxelles i dalje nema postupan model pristupanja, već poznaje samo dvije kategorije – članice i nečlanice, što, po njegovu mišljenju, usporava europske integracije.

Govoreći o međunarodnim protektoratima, od Grčke u 19. stoljeću do Bosne i Hercegovine i Kosova krajem 20. stoljeća, Schmitt ocjenjuje da povijest pokazuje koliko su takvi eksperimenti bili ograničenog dometa. Razlozi neuspjeha, smatra on, uglavnom su isti, „problemi u komunikaciji, ne samo što se tiče jezika nego i mentaliteta, različiti sustavi vrijednosti. I konačno, lokalni akteri uvijek imaju jače adute.“ Schmitt također smatra da međunarodni predstavnici često oslobađaju lokalna društva odgovornosti, jer im omogućavaju da za vlastite neuspjehe okrive velike sile. „To je na Balkanu višestoljetni obrazac razmišljanja – i prisutan je i danas", naglašava Schmitt.

 Odakle dolazi loš imidž Balkana?

Na pitanje odakle potječe loš imidž Balkana na Zapadu, Schmitt kaže da se to može prilično precizno utvrditi, da on potječe još iz vremenaPrvog balkanskog rata 1912. godine, kada je u zapadnoj Europi stvoren dojam o posebno brutalnom načinu ratovanja.

Ipak, podsjeća da je između dva svjetska rata postojao i posve drugačiji pogled na Balkan: „Mnogi putnici dolazili su ovamo vidjeti ono što su smatrali ’autentičnim životom’, muškarce i žene u njihovim tradicionalnim ulogama. Takvo viđenje postojalo je čak i kod nacista, koji su prema istočnim Slavenima gajili izrazit rasizam, ali su Slavene na Balkanu shvaćali ozbiljnije i nisu ih smatrali nižom rasom“, objašnjava povjesničar i dodaje da se izrazito negativna slika ponovno učvrstila tijekom raspada Jugoslavije devedesetih godina, te da su predrasude bile to jače što je promatrač bio udaljeniji od Balkana – u Sjedinjenim Državama mnogo više nego, primjerice, u Austriji.

Balkan više nije egzotična nepoznanica

Danas je situacija drugačija, kaže za Neue Zürcher Zeitung povjesničar Oliver Jens Schmitt: „Mnoge balkanske zemlje danas su izuzetno popularne turističke destinacije – Hrvatska, Albanija, naravno i Grčka. Nedostaje im radne snage kako bi primile i uslužile ogroman broj turista. Albanija se danas predstavlja kao drugačija i tajanstvena zemlja. Međutim, i u najzabačenijem selu možete naići na njemačke ili poljske turiste. Dakle, Balkan više nije egzotična nepoznanica. Naprotiv, postao je vrlo tražena turistička destinacija.