TENKISTI KOJI SU BRANILI VUKOVAR: BILA JE TO LUDOST, ALI SMO NAPRAVILI VELIKE STVARI

- Sašu Pojea, Nenada Mirkovića i Hrvoja Tilića spojila je surova sudbina početkom devedesetih godina u opkoljenom Vukovaru

  • AUTOR: Anadolu Agency
  • 18.11.2018 - 11:16
  • 885

VUKOVAR, 18. novembra  – Sašu Pojea, Nenada Mirkovića i Hrvoja Tilića spojila je surova sudbina početkom devedesetih godina u opkoljenom Vukovaru. Imali su jednu zajedničku vodilju, a to je bilo pokušati spasiti grad koji je danima bio pod opsadom jedinica Jugoslovenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih formacija. Do tog velikog, kasnije će se ispostaviti neostvarljivog, cilja pokušali su doći uz pomoć dva tenka T-55, koje su zaplijenili od neprijateljskih snaga.

Poje veli da je igrom slučaja bio vojno lice u JNA te da je prebjegao u petom mjesecu 1991. godine i stavio se na raspolaganje Zboru narodne garde. Prilikom jedne akcije, 16. oktobra 1991. godine, ranjen je i dospio u bolnicu. Istog dana, nešto ranije je agresor izveo napad na Lužac, a u borbama su vukovarski branitelji uspjeli zarobiti tri tenka.

"Pošto su svi znali da sam po vesu tenkista, jer već i prije toga smo imali prilike da zarobljene tenkove da pokušamo nešto osposobiti. Međutim, nismo uspijevali. Tog 16., u biti 17. ujutru, u bolnicu dolazi po mene dolazi 'Doktor' Ivan Anđelić tražeći nekog jer mu treba tenkista da se osposobe ti tenkovi i da ih probam dovesti u grad. Tu sam se tada priključio toj ekipi, otišli smo na Lužac 17. oko podneva smo uspjeli jedan tenk osposobiti i dovesti u grad. Međutim, šta je bio problem, mi posade uopšte nismo imali. I ko je bio tenkista nije se usudio, kada su vidjeli Trpinsku i sva čuda koja su se događala, jednostavno se ljudi nisu smjeli usuditi“, priča Poje za Anadolu Agency (AA).

- Formiranje postrojbe -

Veli da su sutradan, 18. oktobra, uspjeli preko zapovjedništva da pronađu za prvu ruku vozače. Tog jutra se pet branitelja, među kojima i drugi sagovornik Nenad Mirković, dalo na raspolaganje kako bi se oformila postrojba.

"U tih par dana do 21. uspjeli smo sklopiti dvije posade. Između ostalog, tu je kasnije došao naš ciljaš Hrvoje Tilić, pokojni Dubravko Pranjić, zatim smo imali mehaničara pokojnog Stevu Parčetića i logistiku da nam osiguraju hranu, streljivo, gorivo, mazivo i sve ostalo. Kada smo uspjeli sve o napraviti dobili smo zapovijed da ne smijemo nikome govoriti da imamo tehniku, jer se to držalo u tajnosti da vidimo da li će ta tehnika uspjeti išta odraditi", priča Poje.

Ističe da su prvo 'vatreno krštenje' imali 30. oktobra u Prvomajskoj ulici, a nešto ranije su kroz grad provezli dva tenka da ih ljudi vide.

"Koliko je to diglo moral, pa to je za neopisat. Kada smo krenuli, to su prvo ljudi bježali po ulici. Još se sjećam, tu pred robno kućom dijelila se hrana, ljudi kada su čuli tenkove, to se razbježalo, to su ljudi bacali cegere, sve. Kada smo se vraćali, odjednom svi iz znatiželje izlaze, nisu mogli vjerovati, još hrvatska trobojnica koju smo gore stavili, tako da su ljudi i bili znali", prisjeća se Poje.

Smatra da je njihova najveća uloga u odbrani grada bila prilikom pada naselja Lužac.

"Tu smo neprijatelju nanijeli tolike štete da i danas kome god pričam ljudi ne vjeruju. Mi smo uspjeli u deset dana njima uništiti 26 tenkova i dva transportera. Po nekim navodima, ali to je neprovjereno, tu je i general Mladen Bratić 'zaginuo' u toj bitci. To je bio naš vrhunac. Mi se od toga ograđujemo, to su priče, ne znamo da li je to tako, ali stvarno dobar smo posao odradili. S time što, kako je vrijeme odmicalo, ostajali smo bez streljiva, bez goriva, bez svega. Zadnje što smo djelovali to je bilo već kada je grad maltene pao, kada su nam ušli do samog centra", rekao je Poje te dodao da sve što su napravili, s obzirom da su bili izuzetno ograničeni, graniči sa čudom.

- Odluka da se ide u proboj -

Kaže da su nakon pada grada odlučili ići u proboj, a ne da se predaju, kako bi spasili život. Tenkove su onesposobili i ostavili u Vukovaru, a pješke je njih 37 u grupi izašlo i probilo se do Vinkovaca.

"Nažalost toj postrojbi tu je bi kraj. Kasnije smo svi ostali u sistemu, ostali smo u Hrvatskoj vojsci, ali, sem mene, niko nije više bio u dodiru s oklopnjacima", istakao je Poje.

Mirković priča da se sa članovima postrojbe često sretne i da im je srce ogromno kada dođu u grad i prisjete se dana tokom odbrane Vukovara. On je bio vozač u tenku, a obuku je prošao u JNA. Rat ga je zatekao kao radnika "Borova", gdje je proizvodio automobilske gume.

"Kada je nastupilo takvo stanje da je počelo s granatiranjem Borova, naravno da smo se svi uključili. Ili smo pobjegli, ili smo se uključili u rat, u Vukovaru nema trećeg. Tako da sam se uključio u ulične straže, onda sam, zbog toga što sam tenkista, pozvan na Trpinsku cestu kod generala Blage Zadre. Međutim, oni su svoje tenkove sve uništili ili spalili, tako da sam ja tamo bio mjesec dana na minobacačima, pošto je to kao srodno; srodno, ali ni nalik", priča Mirković.

Nakon toga, kada se ukazala prilika, prijavio sam se za tenkovsku postrojbu.

“Naravno ti tenkovi su bili poluispravni. Ni u jednom tenku veza nije funkcionirala. Mi smo se morali unutra šutati nogama da bi uz buku motora pokušavali nešto objasniti. Iz naselja se više djelovalo ručno, nego pod elektro navigacijom, što je bilo puno teže. Uglavnom naša taktika je bila ne onakva kako nas je učila JNA, nego taktika bila izađi iza zgrade, izvezi tenk, 'opali' par hitaca, vrati se nazad na rikverc, onda oni 'izrokaju' zgradu. Ali, smo mi preživljavali sa ta dva tenka da nekako neke rezultate napravimo. Što je funkcioniralo. Nas su učili da tenkovi imaju svoju moć na otvorenom području, a u gradu su oni jako loši", kaže Mirković.

Tokom odbrane grada, pokušavali su osposobiti i neke transportere da bi maljutkama mogli uzvraćati vatru, ali je intenzitet borbi bio prevelik tako da je ograničeno bilo i kretanje s tehnikom i njeno izlaganje, ali je njihovo djelovanje psihički jako puno značilo za branitelje i civile u Vukovaru.

"Ona strana se dosta bahato ponašalo u to doba. Išli su đonom, ko nam šta može, pa smo mi zbog toga u jednom danu toliko toga uništili. Tražili su oni nas po naselju, samo kažem, naša strategija ratovanja se razlikovala jako od te bahate sile koja je išla. Mi smo svi bili neki civili. Igrom slučaja, u onom vojsci su nas nešto učili. Ne znam šta ćemo sad, ako bude ponovno rata, pošto se više ne služi vojska, nije potrebna vojska, tatini sinovi ne idu u vojsku. Ne znam, ako se ponovo dogodi, izgleda da će nas starce morati ponovo 'izvlačiti iz naftalina' da mi nešto odradimo", kroz smijeh govori Mirković.

Smatra da su dobro učinili što su se, nakon pada Vukovara, odlučili na proboj trostrukog neprijateljskog obruča do Vinkovaca.

- Nisu željeli čekati logor -

"Išli smo 26 sati za 20 kilometara. Nije bilo lako izaći, ali smo procijenili, pošto smo baratali većom tehnikom da bi nama vjerojatno 'glave skratili'. Nismo bili oni što smo se praćkom nabacivali, nego, ipak, znalo se to. Procijenili smo da logor baš nismo željeli čekati. Ispala je, možda, najbolja varijanta, a ovi što su išli na sigurno danas ih nema", rekao je Mirković.

Ističe da je sa članovi tenkovske postrojbe ostao prijatelj i ostvario trajne veze za cijeli život te da u njih ima puno veće povjerenje, nego u neke prolaznike ili prijatelje od prije.

Tilić, koji je bio nišandžija u posadi, rođeni je Vukovarac, a početkom Domovinskog rata živio je u Borovu Naselju. U rat se uključio u maju 1991. godine, a učestvovao je, uglavnom, u uličnim borbama sve do pred kraj oktobra.

"U tenkovskim borbama postoji posredno i neposredno djelovanje. Posredno je kada djelujete kao topnik. Znači ne vidite cilj, ali tučete po njima izračunavanjem, gdje su na osnovu našeg stajališta i njihovog. I ovaj drugi vid borbe, neposredno, gdje vi vidite njih. Znači, mi smo u tenku, oni su u tenku i onda na neki način budu mali dvoboji. Prvih desetak dana smo posredno tukli i Saša Poje je par puta tukao i ja, po Golšmitu, po selima okolo koja su oni bili zaposjeli. A, onda, padom naselja Lužac, koje se nalazi između Vukovara i Borova, strateški inače važno, koje su oni osvojili 2. novembra. Upali su u Lužac, osvojili ga i onda su tenkovskom postrojbom okružili to naselje, a mi smo iz Vukovara s rubnog dijela njih imali na 1.200 metara 'kao na dlanu'. I onda smo s tim jednim tenkom izlazili na rubne dijelove Vukovara i imali s njima neke male dvoboje, iako smo mi bili, izgleda, malo brži od njih, i tukli smo ih", priča Tilić.

- Tenkovski dvoboji -

Kaže da su ti dvoboji počeli 3. novembra i da su u prvoj akciji pogodili 12 tenkova i dva transportera. Tada se, veli, vidjelo koliko su oni bili obučeni i spremni za ratovanje jer kada bi im pogodili jedan tenk, iz drugog ili trećeg počela bi bježati posada. Onda, u nekima nije ni bilo posade i tek počnu ulaziti u tenk.

"Što je nama bilo otežano. Tenk T-55, koji je ugašen, ne radi mu stabilizator. Ja sam morao sve ručno vrtjeti. Nije to automatika, opališ na dugmence, ovaj ti brzo napuni. Ne, to jako sporo ide kada vrtite ručno, i gore i dolje i lijevo i desno. Onda od jednog do drugog vi mislite da je prošlo sat vremena i samo čekate da vas pogodi neko iz nekog tamo tenka koji je vama na redu. Međutim, oni to nisu uspjeli. To je bilo oduševljenje nakon tog prvog dana, 12 tenkova, dva transportera. Jedan je bio transporter njihove veze", rekao je Tilić.

Naglašava da je kasnije na snimku tadašnje TV Beograd vidio snimak kada je pogodio transporter. Nije bilo lijepo za vidjeti, ali mu je bilo drago. Sutradan su, kaže, neprijateljske snage povukli većinu tenkova, ostalo ih je šest.

"Ponovo smo izletjeli u neko nedoba. Mislim da je bilo rano, kada oni nisu očekivali, čak i prije pet sati. I, tu sam pogodio pet tenkova, šesti nisam uspio jer je taj opalio prema nama. Pogodio je ispred nas, zasuo nas zemljom. Tenk nam se ugasio ili onesposobio i morali smo izaći van. I, pored toga, oni taj naš tenk opet nisu pogodili", prisjeća se Tilić.

Iako su imali dva tenka, uvijek su djelovali sa jednim. Narednog puta su sa drugog mjesta na rubnom dijelu Vukovara, gdje su izlijetali, pogodilo tri tenka na isti način. Ukupno su, ističe Tilić, uništili 26 tenkova i dva transportera.

"Imali smo sreće u svemu tome. Dobivali smo povrate, ali nas nikada nisu pogodili. Par granata ode iznad našeg tenka, pa u neku kuću pogodi, pa ispod... Tako da se tu vidi njihovo, ne znam, kako su bili školovani ili ih je bilo strah u tom tenku, ali, eto, dobro je ispali za nas", navodi Tilić i dodaje da su se prije akcija dogovarali da uglavnom koriste pet granata, zbog nedostatka streljiva, ali:

"Međutim, kada vi vidite kako to ide, pa kad ih još iza vidite, bude tu još 15 granata. I onda dobijete neki elan, nešto u vama prokuha i oduševljeni ste. Međutim, kada sve to stane, kada se vratite, kada zalegnete, kada malo 'odvrtite film', onda vidite da je to ludost", zaključuje Tilić.

Tenkovska postrojba se nakon rata razišla, ali se, kažu, okupe svake godine radi uspomene na poginule i da bi se prisjetili herojskih dana odbrane Vukovara. Dva člana, Pranjić i Stevo Parčetić, su ubijeni.

Opsada i bitka za Vukovar trajala je tri mjeseca, od 24. augusta do 18. novembra 1991. godine. Grad, koji je do pada u ruke JNA pretvoren u ruševinu, branilo je blizu 1.800 pripadnika hrvatskih snaga. Linija odbrane bila je duga deset kilometara.

U bitkama je poginulo između 2.900 i 3.600 ljudi. Prema podacima vukovarske bolnice, stradala su 1.624 civila i pripadnika Hrvatske vojske, a ranjeno je 1.219 osoba. Više od 22.000 prijeratnih stanovnika ostalo je bez svojih domova i protjerano je.

 


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
TVUSK LIVE



PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING
MARKETING