MOBITELI: KULTURA OVISNOSTI I PROSTAKLUKA

- Vrli novi svijet kojeg čine vrli novi ljudi afirmira i navija za ovisnost, svakovrsnu, opojnu, olakšavajuću, itd...pa makar nam samo prividno i trenutno donosila odmor od nečeg...tehnologija...nova zora čovječanstva...

  • AUTOR: Oslobođenje,
  • 17.08.2019 - 19:31
  • 275

SVIJET, 17. augusta - U vrijeme odmora prekidamo svakodnevne navike i rutine, puštajući naše tijelo, um i duh da se naviknu na obrasce djelovanja koji ih opuštaju i pomažu nam da se konektujemo sa stvarnošću oko nas i sa sopstvenim bićem na drugačiji način od uobičajenog. To je suština odmora.

Noseći svoje svakodnevno pomagalo sa sobom na odmor, zapravo nikuda ne idemo, jer sve što čini našu rutinu ide sa nama. Igrice, aplikacije za privatne i administrativne poslove, društvene mreže, fotoaparat, selfiranje, odgovaranje na mailove i praćenje situacije na poslu, nerijetko i rad na odmoru, kao i svakodnevno praćenje vijesti i foruma, jeste nešto što nosimo na odmor i što nam u biti onemogućava da se odmorimo od rutine i stresa svakodnevnice.

Mase alijeniziranih individua na plaži ili planini bleje u svoje mobitele, sa predanošću koja liči na sve osim na odmor. Rijetkost je vidjeti knjigu koju čitaju odrasli ili neku društvenu igru u kojoj učestvuju djeca. Prolazeći u restoranu, dječak od desetak godina zabuljen u svoj ekran pada preko švedskog stola vukući svu hranu sa sobom. Od prisutnih dobija sažaljenje i empatiju, a nikako prijekor. Slično tome i djevojčica od devet godina koja maže usne koristeći mobitel umjesto ogledala. Ma, kako je samo to slatko! Tolišna, a već se služi naprednom tehnologijom.

Do prije jedne decenije (u vremenu kada su postojali samo mobiteli sa GSM zračenjem, a ne smartphonei sa G3, G4, Bluetooth, WiFi i sličnim bežičnim konekcijama) savjeti za mlade majke su pored higijene i prehrane novorođenčeta uključivali i obavezno naglašavanje da se mobitel ni u kom slučaju ne drži blizu glave djeteta. Danas je normalna pojava da majka jednom rukom tipka na svom smartphoneu, a drugom drži bočicu, ili da jednom rukom ljulja kolica, a drugom rukom drži ekran u koji odsutno bleji.

Bonton se mijenja

Tehnologija je uznapredovala, uveliko nam olakšavajući život i skraćujući vrijeme potrebno za određene obaveze. Ne samo da smo postali konektovani bolje i brže nego ikada u historiji na globalnom planu, i da imamo pristup svim informacijama; digitalna tehnologija uveliko sabija prostor i vrijeme koje trošimo na poslovne obaveze ili trivijalna administrativna ludila čekanja u redovima, na primjer. Sa pretpostavkom da ćemo vrijeme koje imamo iskoristi bolje i kvalitetnije.

Umjesto toga, mi ga koristimo da bismo ga traćili na igrice ili da bismo se posvađali sa nekim preko društvenih mreža zbog loše komunikacije koju donosi sistem kratkih porukica, ili da bismo se nervirali oko komentara posljednjih vijesti o nekoj prirodnoj ili političkoj katastrofi negdje u svijetu. Nerijetko mobitel je savršen izgovor da prekinemo neki razgovor uživo ili da pokažemo nekome do koga nam nije stalo da ga ne slušamo i da smo mnogo zauzeti (možda pišući sami sebi porukicu ili igrajući najnoviju mobilnu verziju tetrisa). U javnom prostoru svakodnevno svjedočimo informacijama o sadržaju nečijeg ručka, cvrkutanju dječice, tračevima, frustracijama oko posla, svađi ljubavnika, prijetnjama smrću rodbini ili poznanicima u trećem licu ili bezobrazluku i neposluhu tinejdžera.

Norme bontona i lijepog ponašanja koji je kulturološki prihvaćen kod socijalizovanog bića na određenom prostoru u naše vrijeme, potpuno se mijenjaju. Nastaje jedna nova kultura nekulturnog ponašanja. Tipkati na poslovnom sastanku ili prekinuti razgovor sa osobom koja nešto pokušava da kaže, zbog pipkanja telefona, postalo nam je prihvatljivo, iako izuzetno iritantno, no trudimo se da ne pokažemo svoju uznemirenost i odbačenost. Ovo ponašanje ravno je kopanju nosa ili češanju zadnjice, jer pip telefona je nešto što zasvrbi vašu svijest i prekine normalan tok misli i ponašanja.

Prihvatamo da je pipkanje telefona ili tipkanje na njemu nešto neodložno, važno i neophodno. Odgovor na poruku mora biti trenutačan, jer odgađanje ili zadrška u odgovoru podrazumijeva semantiku komunikacije koja se pretpostavlja bez stvarnog uzroka ili činjenice. Ona stvarna osoba pored koje se nalazimo u stvarnom trenutku, stvarno se osjeća odbačenom i zanemarenom. Pa brže-bolje i ona uzima svoj mobitel, da bi kompenzirala svoju uvrijeđenost. Mase negativnih emocija kruže ovom situacijom. I podižu nivo stresa.

Stresna komunikacija

Ali i u potpunoj izolaciji, kada smo sami i dokono se dopisujemo sa nekim, ukoliko odgovor nije instantan, podrazumijevamo da sagovornik u tipkanju oklijeva, laže ili je nezainteresovan. U skladu sa tim stiže odgovarajuća poruka našeg ega i u tren oka se dvoje ljudi u normalnoj komunikaciji na smrt posvađaju ili naljute.

Nasuprot tome pogrešno možemo protumačiti pojedine poruke kao flert ili zainteresovanost. Ako se ovome doda upotreba emotikona i piktografije koja nema istu semantiku za oboje sagovornika, kod komunikacije (jezik kojim govore) je narušen i komunikacija gubi smisao, ili je pogrešno protumačena.

Sve ovo doprinosi većem stresu i većim naporima našeg mozga da formulira pravu komunikaciju u kojoj je osnovno da pošiljalac na pravilan način prenese svoju poruku, kako bi dobio adekvatnu reakciju na nju. To što je u pitanju trenutačna razmjena informacija, ne podrazumijeva da sagovornici imaju kristalnu kuglu da vide ostale okolnosti u ovoj komunikacijskoj igri. Čak ni sa videopozivom komunikacija nije ista kao komunikacija uživo.

Naš odnos prema ljudima postao je iskrivljen zbog pritiska trenutačnog prijenosa informacija, koje kao ljudska bića prirodno želimo podijeliti sa drugima. Rupe u toj komunikaciji popunjava naš ego, mašta ili strahovi, stvarajući plodno tlo za razvoj stereotipija i predrasuda.

Digitalno vrijeme

Tehnologija čiji je cilj da nam olakša komunikaciju i da nas približi, sve više nas udaljava i stvara nepotrebnu problematiku i stresove. Pored ovoga, digitalna tehnologija nam iskrivljava odnos sa realnim vremenom, jer analognost starog načina komunikacije (običnim telefonskim razgovorom ili izlaskom i druženjem) pretpostavlja linearnost vremena. Vrijeme se odvija na crti koja ide naprijed. Digitalni sistem baziran je na dostupnosti svega u svako vrijeme, tako da linija digitalnog sistema razmišljanja izgleda kao isprekidana linija sa horizontalnim i vertikalnim crticama. U svako doba možete nastaviti tamo gdje ste stali.

Ovako počinjemo doživljavati stvarnost. Pretpostavljamo da nešto što ostavimo u određenom vremenu takvo ostaje i kada se tome vratimo nakon što je stvarno vrijeme proteklo. Ovako doživljavamo ljude, stvari, objekte i prostore, skačući iz djelića u djelić nečega, a ne doživljavajući cjelinu sopstvenog života. Ovo nam dodatno iskrivljava naš odnos prema drugima i doživljaj sebe. Ne živimo u sadašnjosti, već skačemo iz budućnosti u prošlost, ne prisustvujući sadašnjem trenutku ili osobi pored koje se nalazimo. Koja je poenta izlaska iz kuće, zajedničkog rada ili druženja, ako ćemo buljiti u mobitele i skakati kroz prostor i vrijeme, a ne biti u sadašnjem trenutku?

Prije nego što su postojali telefoni, kažu da su djeca išla do komšija da najave dolazak svojih roditelja. Sa izumom telefona, isto pitanje, koje je odlika pristojnog ponašanja, postavljano je preko slušalica i mnoštva žica skopčanih negdje u hodniku kuće. Sa digitalizacijom telefona, SMS porukom pristojno je pitati da li osobi odgovara da je se nazove. Komunikacija uživo je svedena na minimum, jer iako nam je tehnologija uveliko omogućila dodatno vrijeme za uživanje i hobije, mi danas više nemamo vremena nizašta.

Mlađe generacije bonton komunikacije dovode na novi nivo. Oni ne tipkaju, već snimaju glasovne ili videoporuke koje razmjenjuju Viberom, Whatsappom ili u chat roomsima svojih omiljenih videoigrica (nerijetko i sa osobom koju možda nikada nisu uživo vidjeli). Mrsko im tipkati. Ovo je naročito izraženo kod djece u pubertetu, koja se posvađaju oko trivijalnosti, pa u bijesu nemaju vremena za tipkanje. Koliko puta nas je nečija poruka uznemirila i izazvala ljutnju ili tugu? Ili, koliko puta u toku dana?

Jesmo li ikada čuli da je nekoga VHS kaseta, muzički CD ili fax mašina iznervirala? Ova analogna tehnologija koja je do prije deset godina bila u stalnoj upotrebi, potpuno je izgubila svoju upotrebnu vrijednost i funkciju. DVD je prahistorija. Mi danas kupujemo neopipljive svari. Operiramo putem aplikacija, platformi i kartica, bez stvarnog kontakta sa novcem i time ne doživljajući stvarnu vrijednost stvari koje kupujemo.

Iz tog razloga, jedina stvarna stvar u našem životu koja nam čini život jeste stvarno mobitel. Na njemu čuvamo tajne, novac, flertujemo, širimo pozitivnu i negativnu energiju ili radimo. To nas čini opsesivno zabrinutim za taj mali komad metala i plastike, jer gubitak njega predstavlja gubitak svih relevantnih djelića i vremena iz našeg svakodnevnog života. Strah od gubitka mobitela zove se nomofobija (NoMobilePhobia).

Dopaminska droga i bolest usamljenosti

Pored nesumnjivo izvanrednih promjena u svijetu i kvalitete života koja se popravlja koristeći smartphone, naša produktivnost se smanjila, a negativne posljedice korištenja telefona vidljive su na svakom koraku, pored mnogobrojnih istraživanja koja dokazuju negativne efekte zračenja, kao i vezu između korištenja telefona i stresom izazvanih bolesti poput raka, dijabetesa, anksioznosti, depresije, gojaznosti i slično. Naime, dok pričamo na telefon, zračenje utiče na pojačavanje alfa talasa u mozgu smanjujući gama talase, koji potiču koncentraciju, fokus i produktivnost.

Korištenje telefona prije spavanja smanjuje lučenje melatonina koji omogućava dobar san. Samo gledanje u ekran našu kičmu stavlja u takav položaj da je opterećenje jednako kao da nam na vratu sjedi osmogodišnje dijete! U prosjeku smo, pored kompjutera, u ovom položaju oko četiri sata dnevno. Dijete bi moglo biti na našem vratu tek nekih petnaest minuta, zar ne? Skoro polovina stanovništva u SAD-u ima probleme sa mijopijom, a 80% ljudi u Aziji nosi naočale zbog korištenja telefona.

Iako nije od presudnog značaja da koristimo telefon, 93% mladih ljudi se odlučuje ubiti dosadu koristeći mobitel, umjesto izlaska, druženja, gledanja filma ili čitanja knjige.

I pored ovoga u Velikoj Britaniji 60% ljudi pati od bolesti usamljenosti, koja izaziva bol u dijelu mozga koji je odgovoran za naše društvene potrebe. Ovaj osjećaj je subjektivno i individualno iskustvo i postao je normalan osjećaj, no dugoročno izaziva lučenje stresnih hormona i razvoj mnogih bolesti. S obzirom na to da je ovo bol koji nije fizički opipljiv, usamljena individua ga ne primjećuje, ali ga tijelo fizički kompenzira kroz aktivnosti koje mu gode, a u isto vrijeme ga još više čine otuđenim. Kao na primjer, aktivnosti kakve su upotreba mobilnog telefona. Tako se stvara neprekinuti krug zadovoljstva i boli, kojeg regulišu hormoni adrenalin (iščekivanje i strah) i serotonin (užitak), a koje podstiče dopamin (žudnja), koji je odgovoran za ovisnost o mobitelu. Ova biohemijska reakcija jednaka je onoj koju doživljavaju ovisnici o kokainu ili nikotinu.

Teško nam je da ovaj začarani krug prekinemo, jer dopamin reaguje na pipove telefona i podstiče našu znatiželju. To je onaj isti hormon koji je ljudskim bićima omogućio da se razvijaju, traže, istražuju i usmjerava čovjekovo ponašanje prema određenim ciljevima i omogućava satisfakciju, koja nas gura naprijed. Dopamin nam pruža osjećaj da smo zadovoljni onim što pronađemo ili uradimo, a podgrijava našu dalju želju za traženjem. Svaki put kada telefon pipne, mala doza dopamina u našem mozgu stvara alarm tražeći da se naše tijelo pomakne i pogleda poruku sa društvene mreže ili notifikaciju.

Konstantni update

A notifikacije i aplikacije su tako dizajnirane da su zanimljive vizuelno, poticajne zvučno, daju malo informacija i dolaze neočekivano. I konstantno se updateuju, redizajniraju i pružaju nove zanimljivosti. Ovo ih čini perfektnom drogom za lučenje dopamina.

U malim dozama, neočekivano, podstičući hormone zadovoljstva, mobitel od mase otuđenih individua pravi masu drogiranih individua. I to legalnom drogom. Drogom koju nosimo sa sobom svuda. Zbog koje mijenjamo norme lijepog ponašanja. Postajemo prostaci, nepristojno neposredni i primitivnim instinktom vođena bića. Drogom od koje nema odmora.


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
TVUSK LIVE



PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING
MARKETING