IVICA ĐIKIĆ: SVE SMO SEBIČNIJI, EGOCENTRIČNIJI, NARCISOIDNIJI I SVE VIŠE OKRENUTI SEBI

- Ivica Đikić, novinar, književnik i filmadžija, u toku priprema za novu dramsku seriju naslovljenu Amnezija dao je veliki intervju, poručivši da će naglasak šestodjelne serije o krijumčarenju izbjeglica i droge na hrvatskoj granici biti na likovima, odnosno na tome koliko dugo je moguće trpjeti zulum

  • AUTOR: klix.ba
  • 15.10.2019 - 18:18
  • 696

INTERVJU, 15. oktobra - Autor je desetak knjiga među kojima je i dokumentarni roman o srebreničkom genocidu naslovljen Beara, te scenarista izvrsne serije Novine čiji se nastavak, treći po redu, očekuje početkom 2020. godine. Na osnovu njegove knjige Cirkus Columbia snimljen je 2011. istoimeni film koji je režirao Danis Tanović.

Neizbrisiv pečat je ostavio i u novinarstvu: od maloljetnog ratnog dopisnika iz Tomislavgrada, preko honorarca u Slobodnoj Dalmaciji u Zagrebu i političkog reportera u Feral Tribuneu, do komentatora te glavnog urednika dnevnih novina Novi list iz Rijeke i glavnog urednika političkog sedminčnika Novosti.

Trenutno radi na šestodjelnoj seriji Amnezija, a u razgovoru za Klix.ba osim o seriji, govori o humanitarnoj krizi i potencijalnoj humanitarnoj katastrofi na balkanskoj krijumčarskoj ruti, medijskoj sceni, odnosima Bosne i Hercegovine i Hrvatske, izborima u Hrvatskoj i Nobelovoj nagradi za knjiženosti.

Gospodine Đikiću, zajedno sa Emirom Imamovićem Pirketom potpisujete scenarij za novu seriju Amnezija o krijumčarenju izbjeglica i droge na granici jugoistočne Evrope. Koliko je vaša priča inspirisana sa onim što se zaista dešava(lo) na balkanskoj krijumčarskoj ruti?

Naš scenarij nije nadahnut nekim konkretnim stvarnim događajem s balkanske krijumčarske rute, premda ne isključujem da se negdje dogodilo nešto slično onome što mi kanimo ispričati. Prije svega, bavimo se mrakom hrvatske pogranične provincije, provincije koja može biti u bilo kojoj od ovdašnjih država, a izbjeglice se pojavljuju kao katalizator ogorčene pobune protiv nedodirljivosti onih malobrojnih koji su iz rata izišli bogatiji i moćniji nego što je to bio ikad itko u njihovoj porodici, a tranziciju iskoristili da institucionaliziraju svoj privilegirani status. Većinu su rat i tranzicija unesrećili i zacementirali u nekoj vrsti socijalne bezizlaznosti ili natjerali na odlazak. Kad takva situacija traje više od dvadeset godina, svaka kap može biti ona što će preliti čašu.

Znači li to da, kako se navodi u najavi serije Amnezija, lokalne vlasti zaista zarađuju krijumčareći drogu i izbjeglice iz južne Evrope, Bliskog istoka i Afrike u Austriju i Njemačku?

Nema sumnje da mnogi ljudi, pa i u ovim našim zemljama, zarađuju na ljudskoj muci i ljudskoj želji za boljim životom, boljom prilikom za sebe i svoju djecu. Zdrav razum kaže da u tom lancu mora biti i ljudi koji su na državnoj plaći, ali mi se u Amneziji ne mislimo baviti rekonstrukcijom nekog stvarnog i istraženog slučaja. Naša radnja je fikcionalna i zahvaća šire i dublje od puke tehnike krijumčarenja izbjeglica na Zapad. Više govorimo o "nama", nego o izbjeglicama.

Režiser Goran Gajić je, odgovarajući na pitanje zbog čega je serija nazvana Amnezija, kazao da je s turobnom i klaustrofobičnom budućnošću jedini način da se preživi sve – zaboraviti. Šta je glavna poruka serije?

Ne umijem odgovoriti na to pitanje koje me oduvijek zbunjuje. Ne razmišljam o slanju poruka dok pišem, jer nekako instinktivno ne pristajem na to da se kompleksan rad poput scenarija svede na – poruku. Postoje neusporedivo jednostavniji načini za slanje poruka od pisanja scenarija dramske serije ili pisanja romana. Moja jedina preokupacija je da uvjerljivo i precizno iznesem radnju, likove i odnose među njima te neku vrstu atmosfere u kojoj se sve skupa odvija. U Amneziji će jak naglasak biti na likovima, naročito likovima žena. Koliko dugo se može trpjeti zulum? To je možda centralno pitanje kojim se bavimo u Amneziji.

Poslije izvrsne serije Novine, velika su očekivanja od Amnezije, naročito imajući na umu da se za nju zainteresovala njemačka distribucijska kuća Beta Film. Šta možemo očekivati i kada?

Mislim da imamo relativno dobre preduvjete da napravimo ozbiljnu i upečatljivu seriju. Ako se stvari budu razvijale u skladu s očekivanjima naših producenata Nebojše Tarabe i Miodraga Sile iz firme Drugi plan, šestodijelna serija mogla bi biti emitirana otprilike krajem iduće godine. Ali dosad sam naučio da u poslu pravljenja filmova i serija stvari uvijek idu sporije nego što očekuješ.

 

Migranti koji se iz Bosne i Hercegovine pokušavaju probiti u Hrvatsku a potom dalje prema Austriji i Njemačkoj su, kako se zima približava, u sve nezavidnijem položaju. Prijeti li nam humanitarna katastrofa i ko je može spriječiti?

Kad je riječ o izbjeglicama i migrantima, mi već četiri-pet godina svjedočimo kontinuiranoj humanitarnoj krizi koja u svakom času može prerasti u humanitarnu katastrofu, a to hoće li prerasti ili neće ovisi pritom isključivo o političkim odlukama. Mislim da se stvari u tom pogledu mogu rješavati samo na najvišim međunarodnim političkim razinama.

Koliko kao društva imamo empatije prema tim napaćenim ljudima?

Pomanjkanje empatije općenito mi se čini jednim od centralnih problema naših društava, pa i čitavog današnjeg svijeta. Svakog dana i u medijima i u svom ličnom životu možemo svjedočiti primjerima nedostatka empatije, a izbjeglice i migranti u tom su pogledu jedan od kardinalnijih slučajeva. Sve smo sebičniji, egocentričniji, narcisoidniji, sve više okrenuti sebi, sve depresivniji što je naša predodžba o samima sebi i o vlastitoj važnosti u većem neskladu s realnošću. Mi kao društva i kao pojedinci moramo početi da učimo empatiju, pa i u školama, ali ne samo u školama.

Stekao se dojam da je vašim angažmanom na filmskom stvaralaštvu najviše novinarstvo na gubitku, ali da ste se sa serijom Novine donekle "iskupili". Kako biste vi to okarakterisali?

Ne bih rekao da je novinarstvo na velikom gubitku zbog mog jačeg angažmana u nekim drugim vidovima pisanja. Pišem po nekoliko političkih članaka mjesečno, uglavnom za zagrebačke Novosti u kojima sam i zaposlen. Nakon više od dvadeset i pet godina u novinarstvu, i nakon s naporom prijeđenih doslovno svih stepenica u našem zanatu: od maloljetnog ratnog dopisnika iz Tomislavgrada, preko honorarca u gradskoj rubrici u Slobodnoj Dalmaciji u Zagrebu i političkog reportera u Feral Tribuneu, do komentatora te glavnog urednika dnevnih novina Novi list iz Rijeke i glavnog urednika političkog tjednika Novosti, osjećam da je tih nekoliko analitičnijih tekstova mjesečno moj trenutno optimalni novinarski doprinos. Novinarstvo mi je i dalje jako važno, ali važan mi je i prostor izražavanja izvan novinarstva, prostor koji sam više-manje napravio sam sebi.

Medijska scena se za nekih desetak godina drastično promijenila u cijelom regionu, naročito u Bosni i Hercegovini. Šta u narednoj deceniji možemo očekivati?

Slab sam u prognozama. Nadam se da će proces medijskog zaglupljivanja građana u idućih deset godina doći do krajnjeg apsurda, što bi moglo otvoriti prostor ozbiljnom i odgovornom novinarstvu da opet bude važan element demokratskog i slobodnog društva. Novinarstvo uglavnom nema pretjeranog smisla ako je lišeno integriteta i kritičkog pristupa stvarnosti, odnosno ako je samo sredstvo za ostvarivanje nekih drugih interesa.

U medijima širom regiona se osjeti da je u Hrvatskoj već uveliko započela predizborna kampanja. Očigledno je da dosta kandidata dolazi sa političke desnice. Šta se može očekivati od predstojećih predsjedničkih izbora u Hrvatskoj?

Sva istraživanja kažu da troje kandidata ima veliku prednost pred ostalima: to su desni kandidati Kolinda Grabar Kitarović, aktualna predsjednica Republike koju podržava vladajući HDZ, i Miroslav Škoro, pjevač kojeg podupiru opozicijske opcije desnije od HDZ-a, te kandidat lijevo-liberalnog spektra Zoran Milanović, bivši premijer i bivši predsjednik SDP-a. Desnica je u prednosti, ali čini se da bi, ipak, moglo biti neizvjesno u drugom krugu, odnosno Milanović nije bez šansi u drugom krugu u kojem će se najvjerojatnije sučeliti s Grabar Kitarović.

Uvriježeno je mišljenje, bar u većem dijelu Bosne i Hercegovine, da političko rukovodstvo Republike Hrvatske nije napravilo otklon od politike iz devedesetih... Znači li to da nisu odustali ni od svojih nakana prema Bosni i Hercegovini?

Bez obzira na deklarativnu podršku Zagreba pogrešnoj i destruktivnoj politici koju kontinuirano vodi Mostar te na verbalne ispade pojedinih političara iz Hrvatske, prije svega predsjednice Grabar Kitarović, Bosni i Hercegovini ne prijeti ama baš nikakva ozbiljnija opasnost od Republike Hrvatske ili iz Republike Hrvatske, neovisno o tome tko je ili tko će biti na vlasti.

Proglašeni su dobitnici Nobelove nagrade za književnost za prošlu i za ovu godinu – Olga Tokarczuk i Peter Handke. Što mislite o toj odluci Nobelovog komiteta?

Uvijek je nezahvalno komentirati izbore te vrste: em je, barem iz moje pozicije, vrlo pretenciozno iznositi stav o tome zaslužuje li nečiji impresivni umjetnički opus Nobelovu nagradu, jer je uvijek posrijedi impresivni umjetnički opus; em je u takvim stvarima nemoguće ne biti barem donekle subjektivan, i to ne samo u pogledu literature; em je lako skrenuti u razne urotničke teorije. Ali teško se othrvati porivu da se nešto kaže kad Nobelovu nagradu dobije Peter Handke. Ukratko, radostan sam zbog priznanja Olgi Tokarczuk, premda je moja intimna favoritkinja već godinama Margaret Atwood, a nagrada Handkeu me oneraspoložila, pa pomalo i naljutila. Mislim da je Handkeov opus jedan od estetski najvažnijih i najsamosvojnijih opusa evropske književnosti 20. stoljeća, i mislim da ljudi svakako trebaju čitati njegove knjige, ali trebaju čitati i njegove bezobrazno slabe knjige, a kad se pročitaju te slabe knjige, svakom dobronamjernom i relativno objektivnom trebalo bi biti jasno zašto Handke nije trebao dobiti Nobelovu nagradu.

 

Ja jesam za to da književno djelo maksimalno odvojimo od privatnosti i ličnog života pisca, ali Handke je poricao i izrugivao genocid u Srebrenici, slavio Slobodana Miloševića i sistematski relativizirao zlo i zločine u svojim knjigama i u svom ukupnom javnom angažmanu, a ne u svom kupatilu ili po prigradskim krčmama. Baš me briga ako je neki pisac privatno škrt ili ako je kockar, no s Handkeom nije taj slučaj. Osim toga, njegovo viđenje Balkana, neovisno o povremenim dojmljivim zapažanjima, u suštini je uvredljivo, jer svjedoči o trajnom odsustvu želje da se nešto nauči te o fanatičnom nastojanju da se stvarnost uklopi u unaprijed odabrani fikcionalni okvir, koji pritom ni u estetskom smislu nije naročito vrijedan.

 


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
TVUSK LIVE



PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING
MARKETING