ISMET HADŽIĆ-MUTEVELIJA: NAKON PORAZA 2. MAJA SVE BITKE SRPSKIH SNAGA I POLITIKE SU BILE IZGUBLJENE

- Penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana, ratni komandant Dobrinjske brigade Ismet Hadžić-Mutevelija u intervjuu za Anadolu Agency govorio je o dešavanjima u Sarajevu 2. i 3. maja, šta se sve dešavalo nakon zarobljavanja predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, te njegove razmjene za komandu Druge vojne oblasti pod vodstvom generala Milutina Kukanjca, otkrio detalje odbrane Dobrinje, ali i istorijske greške dolaska bivšeg francuskog predsjednika Fransoa Miterana u Sarajevo

  • AUTOR: Anadolu Agency
  • 02.05.2018 - 09:58
  • 791

SARAJEVO, 2.maja - Sasvim sigurno da je 2. maj bio prva i najjača bitka za državu Bosnu i Hercegovinu, poručio je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Ismet Hadžić- Mutevelija, penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana inače, ratni komandant Dobrinjske brigade. 

Ističe kako je dolazak rahmetli predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića na Aerodrom Sarajevo, koji je vjerovatno znao da je on u "srpskim rukama", to na neki način bio njegov test i vojske koja je bila u BiH i bošnjačkog političkog rukovodstva u ponašanju u nekim ekstremnim situacijama.

"Mislim da je uspio i da je izašao iz te bitke kao pobjednik i politički i na neki način vojni iako je to bilo minijaturno u okviru vojnih akcija koje su se dešavala. Ali, to je davalo svim patriotskim snagama žestok vjetar u leđa da tamo gdje su krenuli da brane Bosnu i istraju na tom putu. I to su i uradili", rekao je general Hadžić.

- Cilj podjela i rasparčavanje Sarajeva -

A, tog 2. maja 1992. godine u vrijeme dok je predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović bio zatočen prvo na Aerodromu Sarajevo, a potom u kasarni u Lukavici, na Skenderiji se odvijala odlučujuća bitka za Sarajevo, ali i BiH. Upravo na tom mjestu zaustavljena je kolona JNA koja je sa specijalcima krenula u zauzimanje zgrade Predsjedništva BiH, dok je sa svih strana grad žestoko granatiran.

Cijeli svijet je upamtio slike zapaljenih tramvaja na Skenderiji, kao i ekspoloziju granate na uglu ulice kod tadašnje Narodne, sadašnje Centralne banke BiH, u centru Sarajeva. Zapaljena je i Glavna pošta u Sarajevu, a van funkcije se našlo ukupno 45.600 telefonskih priključaka.

"Trenuci su bili izuzetno teški. Jer, su zarobljavanjem predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića srpske snage mislile da će po planu koji bili napravili presjeći Sarajevo na tri -četiri dijela, isparčati ga i onda završavati ono što su naumili - pokoriti ga. Međutim, naišli su na patriote koje, evo ja polazim od sebe, nisu ni bili svjesni u kakvom smo mi bili stanju tog trenutka. Ali, sa tim minijaturama od oružja koje smo imali suprotstavili smo se toj sili. Naša je sreća što je ta sila krenula, ali nije organizovano nego su mislili - lahko ćemo mi. I to lahko ćemo ih je došlo glave. Na bilo kojem pravcu su zaustavljeni. Te patriotske snage pokazale su prvi put svoju snagu od koje su se oni bojali tokom čitavog rata", navodi general Hadžić.

- Srpske snage nisu znale izlaz nakon zarobljavanja Izetbegovića-

Ističe kako su poslije 2. maja i tog poraza u bici u Sarajevu sve bitke srpskih snaga i srpske politike, ali i hrvatske politike bile izgubljene.

"To se vidi. Istorijski se vidi. Krene se žestoko, pođu i dožive fijasko. Dožive fijasko od ljudi koji od njih 100 posto samo 30 posto je bilo onih koji su odslužili vojsku i imali dodir sa naoružanjem. Ono drugo su, ne mogu reći bila djeca, ali bili su mladi ljudi koji su prvi put došli u dodir i sa oružjem, a i sa neprijateljem sa druge strane", navodi Hadžić.

Ono šta je interesantno, kaže general Hadžić, jeste i kako je narod doživljavao ta stalna granatiranja.

"Sjećam se tu na prostoru Dobrinje kada bi pala granata, narod bi izašao da je vidi, da vidi kakvi su ti njeni efekti. A, onda bi pala druga, pa napravila gomilu žrtava, jer se narod okupi oko te prve granate", sjeća se general Hadžić.

Ratni komandant Dobrinjske brigade navodi kako pripadnici srpskih snaga nisu tog 2. maja bili "ni svjesni šta i kako djelovati nakon zarobljavanja predsjednika Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića".

"Kada se to desilo oni nisu zapravo znali izlaz iz te situacije. Jednostavno kada su zarobili predsjednika Izetbegovića odveli su ga u Lukavicu. Tada su shvatili da oni ne znaju šta će sa predsjednikom Izetbegovićem. Očito je da ga nisu smjeli ubiti, ali nisu ga smjeli zadržati. Međunarodna zajednica kao obično je sporo reagovala, odnosno nije reagovala na adekvatan način. Onda se zahvaljujući nekim ljudima koji su imali viziju i imali izazove desilo to što se desilo. Napravio se neki ugovor ili dogovor između predsjednika Izetbegovića i komande Druge vojne oblasti JNA o razmjeni. To je možda u tim svim mogućim, najbolja varijanta koja je mogla da se desi", cijeni general Hadžić.

No, 3. maja tokom razmjene, odnosno evakuacije komande Druge vojne oblasti sa sjedištem u Sarajevu pod vodstvom generala Milutina Kukanjca došlo je do pucnjave u Dobrovoljačkoj ulici, za koju srpska strana već godinama tereti nekada čelne ljude Armije RBiH pod izgovorom da se tu desio "zločin".

- U Dobrovoljačkoj ulici se desio vojni sukob -

"Mislim da tu u Dobrovoljačkoj ulici nije bila nikakva osveta. Nije to tako. Rat je planiran ovdje. I nije bitno je li bio 3. maj, 15. ili bilo koji maj, rat je krenuo. Zarobljavanjem predsjednika Izetbegovića pravi rat je krenuo i on se nije mogao osim intervencije međunarodne zajednice i NATO snaga zaustaviti. Ali, to se nije desilo. Onda su dali mogućnost i nama da se u tom međuprostoru dobro organizujemo, tražimo sve varijante naoružavanja. A, Srbi su ušli, imam osjećaj, bez obzira na sve, totalno neorganizovano u sukob ili rat koji su oni htjeli", cijeni general Hadžić.

Navodi kako se "u srpskoj politici obično traži dlaka da se neko drugi optuži, pa da je tako isto i u slučaju Dobrovoljačke ulice".

"Moje mišljenje je da su Srbi narušili dogovor u Dobrovoljačkoj ulici oko zamjene predsjednika Izetbegovića za generala Kukanjca. Očito da je general Kukanjac u tom haosu u kojem se nalazio, a bio je u centru Sarajeva, pravio sporazum za sebe i za svoje bliže, a ostale ljude i ostale vojnike imao namjeru ostaviti. Oni su na neki način napravili pobunu i prisilili ga da izađu. Mislim da u toj haotičnoj, incidentnoj situaciji neko napravio prekršaj plašeći se, i jednostavno potegao je obarač na puški i došlo je do klasičnog vojnog sukoba", ističe general Hadžić.

Logično je da se Teritorijalna odbrana BiH, kaže, u tom trenutku suprotstavila vojsci.

"Logično je poslije sukoba da imate mrtvih i ranjenih. Logično je bilo da je bilo i zarobljenih. Pričati o zločinu je nešto što je imaginarno i nezamislivo u takvim okolnostima. Činjenice govore da je dosta ljudi zarobljeno, da su zatvoreni u FIS, da su zamijenjeni za neke ljude, odnosno da su pušteni. Te priče koje oni pričaju one ne postoje. One postoje u njihovim vizijama. Kao što je vjekovna vizija o mitu o Kosovu, pobjednicima na ovom i na onom terenu, a u stvari nije to tako. To je istorija ili priča koja odgovara narodu da bi se zadovoljio u tom datom trenutku da ne budu oni gubitnici i da ne odgovaraju pred narodnom za ono što su napravili samim sebi, ne nama", navodi general Hadžić.

Sa generalom Hadžićem smo razgovarali na nekadašnjem strateškom mjestu, rezervoaru na Mojmilu, odakle se vidi cijela Dobrinja, odnosno cijeli prostor do Igmana.

"Dobrinja je strateško naselje. Koliko sam ja pratio i istraživao to je bilo strateško naselje i za srpsku politiku i za srpske snage jer je tu aerodrom. Kažu ko ima aerodrom taj ima državu. Ko ima aerodrom ima diplomatiju, protok robe, kapitala i svega ostalog. I njima je Dobrinja bila prioritet. Čak arhitektonski kada se Dobrinja pravila za Olimpijadu 1984, ona je napravljena sa centralnom avenijom koja simbolizira veliki krst i četiri slova S, sa zgradama koje su tako poredane. Znači, da je neko gledao daleko ispred toga šta ima kao namjeru. I aerodrom je sa Dobrinjom bio cjelina koju su srpske snage i srpska politika htjeli da imaju po svaku cijenu", kaže general Hadžić.

- Orgijanja po Dobrinji na Novu 1992. godinu -

Činjenica je to, navodi, da su počeli ratovati u Dobrinji dolaskom srpskih snaga iz Slovenije i Hrvatske, jer su tu blizu tri lukavičke kasarne gdje je došlo 120 tenkova i 80 transportera.

"I Nova godina, 1992, koja je tada dolazila nas je opametila. Jer, ti srpski rezervisti su ušli u Dobrinju i orgijali. Mi smo ih istjerali, fizički. Nismo oružano, ali tukli smo se sa njima i otjerali ih. Ali, ljudi koji su vodili patriotski front u Sarajevu na neki način, isključujem tu predsjednika Izetbegovića koji je znao i pomagao koliko je mogao, nisu bili svjesni Dobrinje. I onda se taj inat ili ponos tog mladog svijeta dobro obrazovanog podigao na maksimalan nivo i izašli su da brane svoje naselje. Prvo minijaturno sa oružjem koji su imali, ali su branili srcem i svojim znanjem", naglašava general Hadžić.

Sjeća se da je prosjek pripadnika Dobrinjske brigade bila između 23 i 26 godina.

"To je bila životna dob, onako kada ti najviše treba takav vojnik koji ima srce, ponos, ima intelektualnog znanja. Onda ti je sa njim i najlakše komandovati i voditi ga. Mislim da u tom naselju, Dobrinji, u kojem ima 12.500 stanovnika ti ljudi su pokazali istinsko herojstvo koje se teško može porediti sa nekim drugim. Srpske snage i srpska politika su pokušavala na više načina da osvoji Dobrinju", cijeni general Hadžić.

Prvo su to činili, navodi zatvaranjem Dobrinje, a potom su pokušali učiniti sve da se stanovništvo prisili na izvlačenje. 

"Izašlo je 3.000 do 4.000 ljudi iz naselja. Izlazili su iz Dobrinje i prelazili u grad. Mi smo pokušavali muškarce da zaustavimo, razgovaramo sa njima da ostanu, a neka idu žene i djeca. To je bio jedan od načina da Dobrinja padne. A, onda je izolovano. Mi smo bili u posebnoj halci koja je napravljena. Bila smo zatvoreni i opkoljeni sa svih strana i artiljerijsko - tenkovski i raketnim sistemima. I nisu uspjeli. Jednostavno taj pakleni inat kad kaže ma nećeš, nas je tjerao. E, to ma nećeš nas je spasilo", poručuje general Hadžić.

- Dobrinja kao kasarna, porodica kao vojska -

Kakvo je stanje bilo najbolje, kaže, svjedoči podatak da su imali 30 posto naoružanja tokom skoro čitavog rata. Tek pred kraj, kada je počelo dolaziti naoružanje, digli su nivo naoružanja na nekih 55 posto. 

"Na početku rata na jednoj automatskoj puški su se tri čovjeka mijenjala u smjenama. Ali, se išlo. Ta pamet koju su iskazivali ljudi koji su branili domovinu je nešto fascinantno, isto kao i izazovi pred kojim smo se mi našli. Problem vode koja je bila elementarna, mi smo to riješili za 24 sata. Problem struje, hrane, pekara, problem školstva, zdravstva, svih problema koji idu u životu. Mi smo dali značaj čovjeku i djetetu. Svako je imao svoj zadatak. Djeca da idu u obdaništa i škole, stariji da kopaju deponije za smeće da ne bi imali zarazu, a momci i oni koji su bili sposobni - da ratuju. Cijela Dobrinja je bila kasarna, a čitava porodica je bila vojska", navodi general Hadžić.

Tu se, navodi, general hadžić, stanovnik- čovjek i hranio i odijevao, kupao, nosio na liniju to što je napravljeno, što su im žene pravile, što su imale. Ta dobrinjska organizacija u svim segmentima, navodi, je bila nešto što se rijetko u ratovima može dešavati.

"Znam kada bi oni dolazili ovdje na Mojmilo, a imali su tri tenka i dva transportera. Izašli su u aprilu na ovo brdo. Mi s početka nismo imali protivoklopa. Kada smo dobili jedan bestrzajni top i dva protuoklopna topa zaustavili smo ih jedan dan i više nikada nisu gore izašli na brdo. To je tolika hrabrost. Imaju 100 transportera, uništite im dva transportera i jedan tenk i oni ne smiju više krenuti. Fenomen Dobrinje je dobrinjski čovjek dobro obrazovan i ona čežnja da je domovina i država najpreča. To je nas nosilo tokom četiri godine. A, i danas nas nosi", poručio je ratni komandant Dobrinjske brigade.

- Pogrešna odluka Miterana -

Penzionisani general Armije RBiH i nosilac Zlatnog ljiljana, inače, ratni komandant Dobrinjske brigade cijeni da bi sve bilo drugačije za BiH da krajem juna u Sarajevo nije stigao tadašnji francuski predsjednik Fransoa Miteran. Jer, cijeni uslijedila bi intervencija međunarodne zajednice.

"Mislim da je francuski predsjednik Miteran napravio istrorijsku ili grešku svog života što je sebi dozvolio da ne donese ispravnu odluku, nego je donio pogrešnu. Dao je mogućnost umjesto da rat traje godinu ili godinu i pol da traje skoro četiri godine i da toliko žrtava bude. Ne bi se desila Srebrenica, ni Prijedor, ni ništa da je on imao viziju mirovnjaka koja je nama tada trebala. Međutim, on je nije imao. Uklopio se u kolorit i međunarodne zajednice i tadašnje Evrope, koja je imala viziju da sa ovog prostora Bošnjaci nestanu i da ih isparčaju, da bude u BiH poput Jerusalema ovo što se dešava sada. Međutim, nisu uspjeli. Hvala Bogu da nisu", kaže general Hadžić.

I sada je, smatra, ta politika na sceni, možda u nekom drugom i gorem obliku, ali se, navodi, nada da se "uz naše jedinstvo i viziju o Bosni, jer je ona najljepša zemlja na svijetu, neće njoj ništa desiti".

"Hoće se nama dešavati. Nas država može izdati, može nas proganjati, može raditi sa nas šta god hoće, ali mi državu nikada nećemo izdati. Ona je nama neophodna, ona je nama drugo srce, pored ovog koje kuca i ona nas nosi", poručio je u intervjuu za AA general Ismet Hadžić-Mutevelija. 

 


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
TVUSK LIVE



PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING
MARKETING