IRFAN AJANOVIĆ: SRBI ZAJEDNO S HRVATIMA I BOŠNJACIMA OSIGURALI SU DA REFERENDUM IMA HISTORIJSKI LEGITIMITET

- U intervjuu za Anadolu Agency jedan od dugogodišnjih vodećih bh. političara Irfan Ajanović govorio je o reakciji u Beogradu nakon odluke o osamostaljenju BiH donesene u Skupštini SRBiH, a potvrđene na referendumu o nezavisnosti održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine, te onome što se dešavalo krajem 1991. i početkom 1992. u Skupštini BiH

  • AUTOR: Anadolija
  • 27.02.2017 - 11:53
  • 167

SARAJEVO, 27. februara (AA - Almir Terzić) - Doći će do rasula Bosne i Hercegovine, Bosna i Hercegovina će nestati, poručivali su tadašnji poslanici Skupštine SFRJ Vojsilav Koštunica, Aleksandar Bakočević, Budimir Košutić, ali i brojni drugi za govornicom saveznog parlamenta, rekao je u intervjuu za Anadolu Agency (AA) Irfan Ajanović, posljednji potpredsjednik Skupštine SFRJ, prisjećajući se reakcija u Beogradu nakon odluke o osamostaljenju BiH donesene u Skupštini SRBiH, a potvrđene na referendumu o nezavisnosti održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine. 

Ajanović, koji je Beograd napustio aprila 1992. godine, istakao je da su otpori protiv osamostaljenja Bosne i Hercegovine u Beogradu, odnosno Srbiji, bili veliki.  

"Oni koji su za govornicom Savezne skupštine govorili o rasulu i nestanku BiH su bili u rukama jednog režima na čelu koga je bio Slobodan Milošević. To je velikosrpski režim koji je pod svojom kontrolom imao sve policijske snage, sve oružane snage Jugoslovenske narodne armije, posebno one tehničke efektive koji su dati na raspolaganje na cijelom prostoru BiH onima koji su bili sudionici u agresiji. Bili su to plaćeni oficiri, podoficiri i mislim da su to argumenti, ne samo za legitimitet referenduma nego i argumenti za našu tužbu, odnosno za našu reviziju po tužbi i presudi za genocid, koja je također u ovom vremenu aktuelna i nekako korespondira sa 1. martom, sa Danom nezavisnosti BiH", kaže Ajanović.

- Svjedok pokreta tenkova - 

Kao posljednji potpredsjednik Skupštine SFRJ Irfan Ajanović je za AA povodom 25 godina od provedenog referenduma o nezavisnosti BiH govorio o tome koliki i kakvi su bili otpori tadašnjeg zvaničnog Beograda prema osamostaljenju Bosne i Hercegovine. 

"Ja sam jedan od onih, a bilo nas je ukupno 12 u ime BiH u Vijeću naroda, i Saveznoj skupštini SFRJ, a njih je bilo negdje 30-tak. Velike smo imali borbe da se provede ono što smo ostvarili kroz legitimne akte Skupštine BiH, a na temelju njih i kroz referendum i rezultat. Svjedok sam tenkova koji su sa prostora Beograda, Zemuna, sa svih prostora Srbije, iz Novog Sada kroz Novosadski korpus išli ka prostorima BiH da uđe u te prostore. Kada su ušli u zapadnu Hercegovinu to je bio incident, u septembru 1991. godine", rekao je Ajanović.

Isto se dešava i poslije toga, kaže, kroz njegove aktivnosti u članstvu Državne komisije za kontrolu prekida vatre, koja nije uspješno djelovala jer Predsjedništvo SFRJ, navodi, nije umjelo i nije znalo definirati sukobljene strane.

"Na jednoj strani su bili JNA i srpski pobunjenici na prostoru Hrvatske, a na drugoj strani su bili oni koji su bili u poziciji da se bore za odbranu Hrvatske, za odbranu onih akata koji su također u Hrvatskoj doneseni kada je u pitanju disolucija i kada je u pitanju budući status sadašnje susjedne države, Republike Hrvatske", naglasio je Ajanović.

Ajanović se u intervjuu za AA prisjetio i svih dešavanja koja su prethodila referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine održanom 29. februara i 1. marta 1992. godine, odnosno burnim događanjima koja su obilježila kraj 1991. i početak 1992. godine u Skupštini tadašnje SR BiH gdje je također bio u svojstvu poslanika u Vijeću građana. 

"Svjedokom sam jednog vremena i odnosa koji su bili veoma zanimljivi gledano iz pozicije Zapadnog Balkana kako sada posmatramo i nominalno određujemo ovaj prostor u kome mi živimo. BiH je kao država, kao državna tvorevina, kao državni entitet bila sastavnica kontinuenta i jedne i druge Kraljevine Jugoslavije kasnije i SFRJ u jednom vremenu gdje su se od Urala do Jadrana činile demokratske promjene sa posljedicama koje su svijetu i historičarima i građanima poznate. Moralo se nešto desiti veoma bitno što je vrijeme nametnulo i okolnosti, kako ekonomske tako i političke. Izdvaja se Slovenija, izdvaja se Hrvatska, dolazi do ratnih sukoba na prostorima tadašnje Jugoslavije, sadašnjeg Zapadnog Balkana. Mi smo onda kao BiH bili u poziciji da se obratimo građanima i da ih pitamo na koji način mi sada da postavimo Bosnu i Hercegovinu, na koji način da ona bude ili u dekompoziciji ili nekom novom dogovoru za uspostavu neke nove takozvane treće Jugoslavije", naveo je Ajanović.

- Alija Izetbegović predlagao rješenja koja bi izbjegla zločine i genocid - 

Zajedno sa rahmetli predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem i brojnim predstavnicima republika i pokrajina iz Jugoslavije Irfan Ajanović bio je sudionik devet pregovora o uspostavi treće Jugoslavije.

"Od tih devet, 22. februara 1992. godine, desio se jedan veoma značajan i u Sarajevu. Predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović predlagao je neka rješenja koja su zaista bila ona koja bi izbjegla sve ono što se kasnije desilo, posebno ratne sukobe, zločine i genocid. Međutim, smijali su mu se Tuđman i Milošević. On je tražio da to bude u sistemu konfederacije i federacije. Konfederacija bi bila između Slovenije i Hrvatske, a federacija između četiri republike - Srbije, BiH, Makedonije i Crne Gore. Rješenja su bila usmjerena tako da onda ta federacija s konfederacijom napravi nešto što je prelazno rješenje mirnim putem ka dekompoziciji te tvorevine. Jer, konfederacija, u osnovi gledano, pravno je samo prelazno rješenje. Ne može biti ništa drugo. Izuzetak je jedino Švicarska Konfederacija", istakao je Ajanović.

No, veli, nije išlo. Činilo se, ističe, ono što je trebalo da se čini u Skupštini SR BiH i 14. oktobra 1991. godine su bili u poziciji da se odluče.

"Nije bilo predsjednika Alije Izetbegovića, jer je bio na putu u Americi. Akademik Muhamed Filipović i ja smo razgovarali šta da uradimo da pokušamo donijeti na toj sjednici rezoluciju o suverenosti i nezavisnosti. Mi smo tražili da se ta rezolucija donese. Nismo uspjeli jer su predstavnici srpskih partija izašli sa sjednice Skupštine SR BiH. Izašao sam kao čovjek koji jako dobro poznaje Poslovnik, kao pravnik, i saglasno tački 3. tražio da ukoliko to rješenje kada neko napusti sjednicu nije predviđeno Poslovnikom da ga mi, koji smo inače i donijeli taj akt, riješimo zaključkom.  To kaže tačka 3, odnosno član 3. Poslovnika. I donijeli smo zaključak da napravimo pauzu od sat vremena i da sačekamo da vidimo da li će se poslanici srpskih partija vratiti te da se, ako se ne vrate, izbrojimo i ako imamo kvorum, da nastavimo sjednicu", prisjeća se historijskih događaja za BiH Irfan Ajanović.

Poslanici srpskih partija, kaže, nisu se vratili, "jer su izašli da se konsultuju sa Beogradom i oni im nisu dozvolili da se vrate". Tako su, navodi, 14. oktobra 1991. godine na sjednici Skupštine SRBiH donijeli veoma bitnu Rezoluciju o suverenosti i nezavisnosti, koja je bila uvod u dekompoziciju Jugoslavije naspram onoga što se dešavalo u Hrvatskoj i Sloveniji te Makedoniji. To su dakle, navodi, procesi koji su imali svog odjeka i na BiH. 

Sve se, navodi Ajanović, ponovilo i kada su bili u poziciji da se raspiše referendum. Referendum je naglašava raspisan na zahtjev Evropske zajednice. Badinterova komisija je prije toga postavila 38 pitanja na koja se trebalo odgovoriti.

"Morali smo da odgovorimo, ali je komisija tražila da pored svih tih dobrih odgovora na 38 pitanja Evropske zajednice uradimo i ono što se zove referendum građana. Mi smo na sjednici 24. i 25. januara 1992. godine, na jednom veoma teškom zasjedanju Skupštine BiH, uspjeli da donesemo odluku o raspisivanju referenduma.  Na toj sjednici su se desili oni historijski istupi Radovana Karadžića, kada je najavio genocid, kada je rekao da ukoliko mi budemo tražili samostalnost, da ćemo kao Muslimani otići u nestanak. Ja sam tražio da govorim i dobio sam riječ od predsjednika Skupštine Momčila Krajišnika, ali se javio i rahmetli Alija Izetbegović, koji je kao predsjednik Predsjedništva BiH imao prednost. Onda je on kazao ono istorijski, epohalno što je trebalo kazati nekome poput Karadžića - da neće Muslimani otići u nestanak, da niko takvu Jugoslaviju o kakvoj oni govore ne želi ni u njenom okruženju niti unutar nje same. Uspjeli smo na toj sjednici krajem januara 1992. godine da donesemo odluku o raspisivanju referenduma", rekao je Ajanović.

- Tuđman i Milošević saglasni oko podjele BiH - 

Kaže kako su imali velikih problema sa odnosom HDZ-a BiH i njegovih zastupnika. Otvoreno govorim, kaže Ajanović, a to se kasnije i kroz historiografiju potvrdilo, "sukobljavali smo se i sa velikohrvatskim i sa velikosrpskim interesima". 

"Nebrojeno puta sam kazao da u tom vremenu političari u Zagrebu i Beogradu, Tuđman i Milošević, se ne mogu ni o čemu dogovoriti, ali se mogu dogovoriti jedino na štetu Bosne i Hercegovine i na štetu njene kičme, a njena kičma i prva supstanca su Bošnjaci", ističe Ajanović. 

Uprkos svega, navodi, uspjelo se Hrvate, a Mate Boban je tada bio predsjednik HDZ-a BiH, privoliti da izađu na referendum što je, kaže, veoma bitno, što je referendumu dalo legitimaciju. Posebno je istakao franjevce, Katoličku crkvu, u tom procesu.

"Referendum je trajao dva dana, u subotu i nedjelju, 29. febrauara i 1. marta 1992. godine. Izašao je veliki broj Hrvata i mi smo postigli ono što je Evropska zajednica, što je međunarodna zajednica tražila od nas. Mi smo donijeli odluku i održali referendum sa referendumskim pitanjem oko kojega je bilo jako puno diskusija, posebno između nas i zastupnika HDZ-a BiH. Ali, dogovorili smo se, refrendum je raspisan i održan. Odaziv je bio fantastičan. Mi smo postigli, moram biti tačan, ja to pamtim jako dobro, 64,67 posto, nepunih 65 posto. A, po popisu stanovništva godinu dana prije, u aprilu 1991. Muslimana nominalno, Bošnjaka je bilo 43,7 posto. Hoću da kažem da je gotovo 21 posto glasača na referendumu za BiH, za ovu o kojoj mi govorimo i u kojoj sada živimo, glasalo mimo Muslimana-Bošnjaka", naveo je Ajanović. 

On smatra kako je, osim Hrvata, za odluku o nezavisnosti Bosne i Hercegovine veliki doprinos dao i dio Srba.

"Upravo ti Srbi, probosanski orjentirani, nacionalno Srbi, u okviru BiH su dali legitimitet zajedno sa ostala dva naroda, Hrvatima i Bošnjacima, da referendum ima onaj svoj historijski legitimitet i svoju historijsku potvrdu", poručio je Ajanović.

- Presudna uloga Srba i dijaspore - 

Kako je uloga Hrvata i Srba bila zajednička sa Muslimanima-Bošnjacima da se opredijele prvo za odluku o referendumu, a onda na njemu i potvrde nezavisnost BiH, Ajanović navodi i iz konkretnih primjera. 

"Nama je trebalo od 240 ukupno poslanika iz oba doma (Vijeća građana i Vijeća opština) Skupštine SR BiH 121 glas, a imali smo 123 glasa. Nas iz SDA, u okviru koje sam ja tada bio, bilo je 83. Nismo mi mogli postići sami, nego je veliki broj zastupnika Hrvata, i veliki broj predstavnika, odnosno poslanika Srba, glasalo za odluku o raspisvanju referenduma, ali se i odazvali na referendumsko pitanje sa ono svoje historijsko 'za'. To je nešto što historija zabilježi i što će ostati u historiji i što je legitimacija današnje BiH koja je nastavila svoj kontinuitet na temelju mirovnmog sporazuma u Daytonu u okviru tačke 1. Mirovnog sporazuma, u Odjeljku 4. Ustava gdje se kaže da BiH nastavlja svoj život kao država u kontinuitetu u nešto drugačije uređenom unutrašnjem sastavu", navodi Ajanović.  

Cijeni kako je veoma značajno apostrofirati ulogu bh. dijaspore u doprinosu na referendumu o nezavisnosti Bosne i Hercegovine. Ajanović tu misli na pripadnike svih naroda i građane BiH, one koji su nominalno u to vrijeme saglasno Ustavu, nazivani ostalim.

Irfan Ajanović otkriva malo poznate detalje vezane za bh. dijasporu i njenu ulogu u odluci o nezavisnosti BiH.

"Sedam je poginulih u prostoru Korduna i Banije koji su dolazili iz bh. dijaspore iz Švicarske, Njemačke, Austrije, Italije, prekookeanskih zemalja da bi dali svoj glas na referendumu. Referendum ne bi prošao i da nije bilo bh. dijaspore, ne bismo uspjeli. Jako puno je bilo građana. Tu su bile stotine i stotine autobusa. Gotovo se govori o 1.000 autobusa i avionskih dolazaka na referendum, što je posebno značajno, što je potvrda i legitimitet za jedan takav politički čin koji u historiji znači mnogo za svaku državu", navodi Ajanović. 

Kroz kakvo teško vrijeme je prošla Bosna i Hercegovina, Ajanović kaže kako je najbolje opisao rahmetli predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović, koji je u jednoj prilici rekao: "Ono što se nekim državama, nekim narodima dešava kroz 200 godina, nama se saželo u 10 i manje godina."

Toliko se toga nakupljenog, navodi Ajanović, moralo razriješiti u jednom vremenu koje je trajalo između 1989. i 1999. godine.

"Tako da smo mi u BiH, posebno njena supstanca, prvenstveno Bošnjaci koji svojim imenom čuvaju ime BiH, a ona svojim imenom njene supstance, mi smo u tome najdirektnije sudjelovali, doživjeli najveće žrtve u odnosu na sve druge", smatra Ajanović. 

- BiH će sve nadživjeti -

Bosna i Hercegovina, ističe Ajanović, svjedoči svoje postojanje kroz vrijeme koje po nekima traje i do 2000 godina u kontinuitetu, mnogo duže i mnogo stabilnije nego veliki broj zemalja u njenom okruženju, pa gledano malo šire i u samoj Evropi. Kada govori o tome, o svjedočenju postojanja Bosne i Hercegovine kroz vrijeme, kaže kako treba naglasiti jednu istinu koja se mora istaći i koja se mora zapisati, a to je da su velike imperije svjetske u okviru kojih je kao podanik bila Bosna, pa kasnije i Bosna i Hercegovina, propale, a Bosna je opstajala.

"Rimsko carstvo, srednjevjekovna papinska država, sve je to propalo, a Bosna je opstajala. Osmansko carstvo, koje je bilo gotovo 500 godina na ovom prostoru, povuklo se na prostor koji je sada njegov autohtoni, pa stara Jugoslavija, Kraljevina jedna i druga, pa Titina Jugoslavija sve je to propalo, a Bosna i Hercegovina živi. To je nešto što živi i u meni i što želim da živi u mladima i što želim da se zapiše i da bude istina kao nešto što nam daje snagu, nešto što nam daje podstrek da se kroz svoje generacije koje dolaze borimo za Bosnu i Hercegovinu na način kako smo to mi i oni koji su bili stariji od nas činili", stava je Ajanović.

Dodaje kako je uvjeren da će BiH nadživjeti, ne samo sadašnje, nego i mnoge generacije koje će doći poslije.

"BiH je istorijska činjenica. Ja sam vjernik, ja vjerujem u slovo Božije, gdje kaže da postoji ploča sudbine Levh-i Mahfuz. Na toj ploči sudbine Levh-i Mahfuz piše Bosna i Hercegovina i svijetli kao zvijezda u vremenu i svome velikom opstanku koje će se dokazati u vremenu koje dolazi", istakao je Ajanović.

Irfan Ajanović koji je u kontinuitetu od 1996. do 2014. godine bio u sedam saziva poslanik u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH govorio je i o tome koja su najbolja rješenja za BiH. 

"Ako gledamo ona rješenja koja se naslanjaju na ekonomiju, a ako se naslanjaju na ekonomiju onda se naslanjaju na interese građana, onda je najbolje da se uspostavi ustavni koncept koji bi u sebi imao najmanje četiri regije, ali četiri ekonomske regije, ne isključivo nacionalne. I o tom nacionalnom fenomenu se mora voditi računa, ali u prvom planu mora biti ekonomski rezon, energetski bazeni, riječni slivovi, planinski masivi, sve ono što i sama BiH i sa sobom i svojom granicom govori. Nema države u Evropi, pored Turske koja ima prirodne granice, kao što ima BiH. To su Jadransko more, Dinarski sistem, rijeke Sava, Una, Drina. Mi kroz hiljadu godina svoje historije imamo svoje prirodne granice i u okviru takvog režima, u okviru takve svijesti, duhovnosti se moraju postaviti i regije unutar BiH. Ako se tako uradi onda je to interes svih građana", stava je Ajanović.

- Historijski prijem BiH u UN- 

Ako se povinuju neki od građana Beogradu i velikosrpskim aspiracijama, a neki Zagrebu i velikohrvatskim aspiracijama, ako nacionalno stavljaju u prvi plan, onda ovo ekonomsko, smatra Ajanović, nema šansu da prođe.

"Međutim, ja se nadam da će vrijeme koje je najpametnije, zajedno uz pomoć naših prijatelja iz međunarodne zajednice učiniti da dođemo sebi i da se organiziramo onako kako je to interes građana. Nadam se da ćemo veoma brzo uči u okviru evropskih integracija, i ne samo njih, nego ekonomskih integracija i NATO integracija i da ćemo na taj način dobiti onaj veoma biti kišobran koji nam je davno, davno potreban. Ako govorimo o EU prije smo mi trebali da uđemo u EU nego Bugarska i Rumunija, ali znamo zbog čega su one ušle možda i prekoreda. Ali, mi moramo ući zajedno sa Srbijom", kaže Ajanović. 

Osim četvrt vijeka odluke o nezavisnosti, Bosnu i Hercegovinu 22. maja očekuje, kaže Ajanović, i još jedan istorijski dođagaj - isto toliko od prijema u Organizaciju Ujedinjenjih nacija. Ajanović je zajedno sa tadašnjim ministrom vanjskih poslova BiH Harisom Silajdžićem i Muhamedom Šačirbegovićem, budućim ambasadorom BiH pri UN-u, predali zahtjev za prijem BiH u UN. 

"Krajem marta i početkom aprila 1992. godine kroz akte mi smo dobili ono što smo tražili i što je Evropa od nas tražila - priznati smo od Evropske zajednice, današnje EU. Onda, 22. maja, bivamo priznati i primljeni u članstvo UN-a. Ja to moram kazati i ja to ističem sa ponosom jer sam sudionik toga. Važniji smo mi bili od Hrvatske i Slovenije. BiH je zajedno sa njima istog dana primljena u članstvo u UN. To je nešto što je nakon onoga što je Evropa uradila, njena Evropska zajednica, kasnije EU, bilo veoma veomo bitno. Postali članovi najveće porodice država na svijetu i dobili smo ono što nam garantira sigurnost, bezbjednost, iako to u praksi sada još ne ostvarujemo u onom obimu u kojem smo trebali i koje zaslužujemo. Ali, sama činjenica da smo mi članica UN-a, da smo članica njenih raznih institucija i da predsjedavamo s vremena na vrijeme nekim njenim institucijama dokaz je da mi opstajemo i da će BiH sve nas nadživjeti, itekako", poručio je u intervjuu za AA Irfan Ajanović.  

 

 

 


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING


MARKETING