BRČKO 12. MAJ 1992. GODINE, LOGOR LUKA: SMRT BOŠNJAKA UŽIVO

- Goran Jelisić ubica je bio kukavica, bilo mu je draže koristiti pušku za ubijanje nenaoružanih civila nego za vojna dejstva

  • AUTOR: Al Jazeera
  • 12.05.2018 - 10:40
  • 1566

BRČKO, 12. maja - Prije tačno 26 godina u Brčkom je počeo sa radom logor "Luka". Dani kao i svaki drugi na majskom suncu ponad Save. Goran Jelisić puši cigaretu i zadovoljno se smješka. Ide ka kvoti 200. Zapravo, vrlo brzo je došao do brojke od 175 i malo je zastalo. Nervozan je. Ubija ljude, a malo mu je.

Stiže kamion sa novim kontingentom "ustaškog" i "balijskog" mesa. Među ljudima su i Husein Kršo i Hajrudin Muzurović. Ljudi pokupljeni sa posla, natovareni kao samar i dovezeni u logor. Jelisić ih gleda površno.

Prvo strijeljanje

Baca cigaretu i polako se upućuje ka Krši i Muzuroviću. Dva udarca preklopnim kundakom "škorpiona" za dobrodošlicu u "Luku". Onda mali rulet, prije velikog ruleta. Jelisić dvojici pridošlica objašnjava da je on "bog i batina", da je samozvani Hitler i da je, usput, od srpskog rukovodstva, komandant logora. Dva, do prije par sati slobodna, čovjeka ne mogu procesuirati toliko kodova zla koje im Jelisić isporučuje uz udarce kundakom dok ih vodi do zida.

"Sad ćete biti strijeljani", saopštava im lokalni Hitler, dok uz njih privodi još desetak ljudi. "Ja imam običaj pucati sa leđa u potiljak, a ako neko preživi, ide na šaht, dok ne iskrvari. To su moja pravila. Ni vi niste ništa bolji."

Kratak, rezak zvuk "škorpiona" zaparao je staro skladište. Ljudi su popadali. Husein i Hajrudin su se samo pogledali. Nemoguće, živi smo. Da l' je dobro ili loše, niko to ne zna.

Iskričave misli je prekinuo Jelisićev smijeh. Valjda je izbrojao još desetak mrtvih. Dakle 185. Falilo mu je još 15 ljudi za njegovu kvotu. Kvotu monstruma kome je sistem zločinački dozvolio da se igra. Da ništi život. U toj potjeri za kvotom dokidanja u sistemu logora "Luka" prošlo je oko 3.500 ljudi, a pobijeno je nekoliko stotina civila.

Ali, to Hajrudina i Huseina ne zanima. Živi su! I osluškuju kako se gasi sunce i životi oko njih.

Tri dana mučenja

A samo dan poslije Jelisić Goran - Hitler sa Monikom Ilić-Karan nastavlja igricu "ispunjavanja kvote". Jelisić muči na smrt Nazu Bukvić, majku pet kćeri. Muči je odsijecajući joj dio po dio tijela, e da bi žena priznala gdje su joj kćerke. Kćerke koje bi srpski paravojnici silovali. Majka ćuti i, nakon 74 sata proklete bolne vrtoglavice, umire. Smrt dolazi kao spas.

Monika Ilić je zadužena za probijanje podrebrice muškarcima krhotinama pivskih flaša i odsijecanje penisa. Čitave litre krvi je uz jauke prosula, a kesu penisima nakupila. Pa se smijala. Do neba, dok su ljudi ćutali i velikom Bogu se molili.

Pa su se tih prvih noći Hajrudin i Husein navikli na smrt koja liže iz pomrčine iznad Save. Pa su se sjedinili sa tijelima koja su poluživa iskasapljena pulsirala pored njih. Polumrtvi, unakaženi i opet živi. Pa su čuli krike Stipe Galoševića, kome je Jelisić odrezao uši, a onda, u omiljenom piru, tražio da mu neko od zatvorenika presudi. Kako ljudi nisu htjeli dići ruku na nevinog čovjeka, onda ga je Jelisić odveo do poznatog monstruoznog šahta, da iskrvari. Ali, malo je to krvarenje. Naprosto logoraš Galošević je bio živ, pa mu je Hitler "pomogao" pucnjem iz "škorpiona", pucnjem smrti.

Još jedan, još malo pa 200, mutilo se u mutnom umu Gorana Jelisića.

Igra oko automobila

Ali, to nije bilo dovoljno. Već narednih dana Hitler lokalni je pokazao neobičnu inventivnost u ubijanju. Ili, bolje reći, narednih noći. Izvodio je zarobljenike ispred svog automobila i naredio ima da trče oko auta. Ljudi, ogoljeni i odstranjeni od svoje ljudskosti, poput kakvih kućnih ljubimaca, pod budnim okom naoružanih stražara, trčali su oko kola. A onda, u jednom momentu Jelisić pali farove i ko je osvijetljen, pogađate, biva ubijen. Igra se igrala nekoliko noći. Bošnjaka je sve manje, a Jelisiću je ostalo još nekoliko dana do 14. maja, kada je trebao otići na ratište.

Samo, Jelisić ubica je bio kukavica, nekako mu je bilo draže koristiti pušku za ubijanje nenaoružanih civila, nego za vojna dejstva. Sam je odlagao svoj cilj. A cilj je 200 ubijenih Bošnjaka i Hrvata. Gospode, da li si vidio takvo zlo?

I Husein Kršo i Hajrudin Muzurović bi ostali samo brojevi i slova u ovoj priči ratnih zala u Bosni i Hercegovini da se nije desio još jedan slučaj, preciznije - još jedan monstrum.

Safari na ljude i najbliža smrt

Dok je po Brčkom Jelisić ubijao, u Beogradu, u Klubu književnika, na istom onom mjestu gdje je stvarana ideologija krvi i tla sa Dobricom Ćosićem na čelu, pojavio se nekakav Bojan Stojanović, fotograf-amater, osoba koja je pošto-poto trebala da dođe na naslovne strane. I to ne samo srbijanskih, nego i svih svjetskih medija. A šta je zamislio bolesni um i čime se pohvalio pijanom književnom društvu? Donijeće im na stare stolove umrljane visikjem, čvarcima i dosadom "slike smrti tako bliske kakvu svijet nije vidio".

I uspio je Bojan Sojanović sa svojim jatakom u bolesnoj namjeri. Našao je asasina, koji će mu pred fotoobjektivom ubiti nedužne ljude, zarad svoje bolesne mašte, državne podrške i krvnikove "kvote".

Naknadno je, u knjizi Sandre Vitaljić Rat slikama, Srđan Ilić, jedan od iskusnijih i istaknutijih srpskih ratnih fotoreportera, rekao doslovno ovo:

"Priča je ružna i loša za našu profesiju. On je [Stojanović] platio Adolfu [Jelisiću] da ubije te muslimane da bi oni to slikali. Njih dvojica su dolazili kod mene u AP i tražili da im posudim auto, napišem neku akreditaciju, dam unaprijed pare i opremu za razvijanje i slanje slika, jer će oni donijeti 'fenomenalne slike', koje do tada nisu viđene. Naravno da im nisam dao ništa, jer je sve izgledalo jako neozbiljno", priča Ilić.

A znate šta znači ovaj eufemizmam "neozbiljno"?

I, šta se desilo?

U jednoj od posljednjih noći strahovlade monstruma Hitlera-Jelisića u Brčko mu stiže Bojan Stojanović iz Beograda, sa "nepristojnom ponudom" od 500 dojč maraka. Stvar je, zapravo, posve jednostavna. Hitler je trebao raditi ono što najbolje zna - ubijati, samo ovaj put za novce i pred fotoobjektivom...

Vrata spavaonice na betonu su se otvorila. Dvojica stražara su izvela Huseina Kršu i Hajrudina Muzurovića. Jutarnje svjetlo se dizalo nasuprot Save. Fotografi bi rekli kontrasvjetlo, idealno svjetlo. U čudnoj povorci išli su Kršo i Muzurović, za njima Jelisić, a koji korak iza fotograf Stojanović.

Ljudi su držali ruke iznad glave dok su dva nečovjeka podešavala "škorpion" i "Canon". I tu, baš pored gradskog hotela "Posavina", čuo se rafal i par bliceva.

Ostalo je povijest. Husein Kršo i Hajrudin Muzurović su se u smrti pridružili stotinama svojih sunarodnika, Goran Jelisić je dobio 40 godina robije i ne kaje se. Osim za kvotu koju nije namirio.

A fotograf Stojanović? Autor prve snuff fotografije balkanske? E, on je za svoj "poduhvat" dobio uglednu nagradu World Press Photo. Niti su se kad iz direkcije ogradili, niti je "laureat" optužen ili osuđen.

Toliko o "časnoj" nagradi.

Umjesto zaključka

Nego, hoću vam reći, ovih dana navratite u Brčko, prošetajte glavnom ulicom sve tamo do Save, pogledajte izložbu fotografija posvećenih zloglasnom logoru "Luka". Poradi sebe i svog potomstva.

Da znaju i djeca vaša razlikovati ljude od neljudi, monstrume od policajaca i šljam od fotoreportera.

Husein Kršo i Hajrudin Muzurović su nam svima opomena, a vidjećete i zašto.

Autor teksta: Dragan Bursać


VEZANE VIJESTI

PODIJELI

KOMENTARI
PRATITE NAS
PRETRAŽI
TVUSK LIVE



PROMO VIDEO TVUSK 2016

MARKETING
MARKETING